Zrelost svake ljudske zajednice mjeri se i kolicinom zdrave polemike.
Polemika bez mrznje,bez izmisljanja,bez zaplotnjackih namjera,bez skrivanja iza titula i drustvene pozicije,polemika na stvar i s argumentima,
s postivanjem protivnika,vrhunski je oblik dijaloga.Prave polemike su doista rijetkost.Njih uspijevaju voditi iznimno osjetljivi,hrabri,mudri i
odgovorni ljudi.
U polemici se moze izgubiti,ali zbog toga ne treba bjezati u laznu nemoc,u samosazaljenje koje trazi milosrdje drugih,nego treba priznati da drugi ima pravo ili"za kratko"ostaviti polemiku i potraziti dijalog na drugi nacin.Ali onda zapravo nismo izgubili,nego takodjer dobili jer kad dobiva istina,svi smo na dobitku.Dobar polemicar se ne vodi pobjedom nad protivnikom,
nego trazenjem istine i uspostavljanjem boljeg odnosa.
Polemika se kao i covjekov karakter temelji na rijeci,logici i moralnosti,pa se i perverzija karaktera dogadja kada je rijec brbljava,psovacki uvredljiva,
neumjesna,kada promasuje temu,iskrivljuje zbilju,kada obmanjuje,kada je lazna...Dogadja se i onda kada se propusta izreci prikladna i odgovorna rijec,kada se nemoralno suti,kada se-kako kazemo-ne podize glas zbog nepravde.
Nasa komunikacijska sfera prepuna je brbljavih i prljavih monologa nesretnih anonimaca ili tastih javnih ljudi koji su sav svoj duhovni potencijal stavili u samodokazivanje,u sijanje uvreda,lazi i mrznje bilo preko interneta,
s politickih govornica,iz novina,s ekrana,katedri ili sa svetih mjesta.Puno bi se politicara,vjerskih sluzbenika i javnih ljudi zbog neeticne upotrebe rijeci trebalo staviti pod lijecnicki tretman(i sud!), jer informacije ne temelje na argumentima i stvarnim razgovorima,nego na tracu i emocijama,na strahu za polozaj i volji za moc.Koliko je pomracenih umova i hladnih srca ne samo difamiralo nevine nego doslovno ubilo ljude dosljedno pjesnikovom epitafu:"Ubi me prejaka rec!"(B.Miljkovic).
I dok s jedne strane ima malo stvarnih polemika,ratobornost sve vise buja u nama.Ljudi ove zemlje nabrekli su od polemickog,ratnickog duha.
Prepuno je agresije koju sijemo oko sebe ili je"pripitomljujemo"krivim molitvama,nemoralnom sutnjom,laznim nacionalnim interesom,laznim mirom...Agresija se,medjutim,ne moze nasilu kontrolirati.Kad-tad izbije i nacini nezeljenu stetu ili njezin kontrolor oboli u depresiji,relativizmu i nihilizmu.Ona se najbolje kanalizira podlaganjem moralnoj obligaciji,
postenim radom i iskrenim razgovorom(polemikom)-u krugu dobrohotnih prijatelja kojima smo dopustili da nam u oci ukazu na nase mane i zabulde.Dogadja se,medjutim,suprotno:u prijateljsku se rijec gotovo ne vjeruje.A to je smrt i rijeci i karaktera.
Mnogi sluzbenici rijeci-od politicara i vjerskih sluzbenika,preko novinara do ucitelja-upravo zive bez prijatelja,u monologu,pa inflacijom ili zloupotrebom rijeci prikrivaju taj nedostatak.A kada se izda prijateljstvo i rijec devalvira,onda ne samo"sitni"karakteri nego svi"mali"ljudi imaju ispriku da"ne govore",da se ne bune,da ne polemiziraju jer kazu:Nema koristi!To onda nepogresivo koristi svaka zla politika i vlast,kojima cilj i jeste zavesti sutnju,uciniti rijec bespomocnom.
Zivimo u nijemom,usutkanom drustvu agresivnih vanjskih i unutarnjih monologa-visokom stadiju necovjestva.
Razumljivo je da ne zelimo konflikte,ali nije ljudski konflikte drugih sebicno koristiti.Upravo se to dogadja.Lazemo da u konfliktima ne razlikujemo krivce od nevinih i s neke"uzvisene",navodno neutralne(nemoralne!)pozicije sukobljene stavljamo na istu razinu.
Tako samo stajemo na stranu krivih,na stranu zla,i optuzujemo pravedne.
Njih cak proglasavamo svadljivima,konfliktnima,zanovijetalima...Odatle je
vec utrt put da ih izrucimo mrznji i bijesu nezrele javnosti,agresiji usutkane mase.Zive ih sahranjujemo.
Nase je vrijeme potamnjenja,izdaje i sumnje u rijec,u zdravu polemiku.
Znanstvena,religiozna,umjetnicka,novinarska rijec iznajmile su svoju moralnu(spasiteljsku)ulogu politikantstvu-novcu i volji za moc.Ipak,samo
ce nas mocna rijec-rijec istine,pravde i ljubavi-izvuci iz tog mraka.Slicno
kao u Freudovoj prici:Naime,neki je malisan stigao svojoj tetki.Kad je uvecer legao,tetka je ugasila svjetlo i otisla u svoju sobu.Djecak se uplasio.Zvao je tetku da mu nesto prica jer se bojao mraka.Ona mu je kazala da ce i s njezinom pricom svejedno lezati u mraku.Djecak je
odgovorio:"Pravo velis.Ali,cim cujem tvoje rijeci,moj se mrak razilazi".
("Oslobodjenje")
Post je objavljen 26.03.2009. u 12:25 sati.