Marketing
Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. ožujka 2009. godine
Molitvom probudimo duše
Dohodi proljeće, odjeveno šarenilom i cvjetnim mirisima, rastu travke na livadama, pupaju stabla u voćnjacima, bujaju vode na vrelima. Boje se prelijvaju u osunčanom uzduhu, cvjetaju u zagrljaju neba, u sebi nose začetu raskoš i ljepotu travanjskih i svibanjskih dana. Krajobrazi počinju mijenjati kolorite, šire se staništa poljskoga cvijeća, tamni se preljevi preodijevaju u svijetle, padine i brježuljci vonjaju po mladom vjetru, a vode još većom nabujalošću teku. Odzvanja radosni cvrkut u zjenicama jutara, oblaci bjelinom lepršaju nad zelenilom obzora, a pjesma zvona prozračnim zvukom preplavljuje labirinte srdaca i korita duša. Na Gospinu brdu raste svjetlosno gnijezdo, sazdano od molitava i zavjetnih riječi, prožeto miomirisnim dahom bilja, kamena i drače, u kruničinu zrnju bubre pupoljci bijelih i crvenih ruža.
Gleda Kraljica probuđenu prirodu i neprobuđenu dječicu što uspavana i omamljena zavodnikovim napitkom još uvijek teturaju u snu neprospavanom. Opominje nas Prečista da su hladnoće već iza nas i da je nastupilo vrijeme buđenja i cvata, da su započeli dani u kojima se neuništiva životna snaga probija kroz tamnu opnu zimskoga sna i uzdiže prema svjetlosti. A nije prvi put da nam Gospa u prispodobama s prirodom oslikava stanje naše nutrine, potičući nas da u ljepoti stvorenoga učimo što je preobraženje, što je rast i bujanje, što je sjetva i žetva, što je sjeme a što plodovi, što je rađanje a što umiranje, što je prijelaz iz smrti u život i što je život u sjenci smrti. Bog nam je ostavio prirodni zakon po kojem nam se ravnati i po kojem nam je učiti, po njemu spoznavati i iz njega dokučivati tajnu stvaranja, u njemu pronalaziti odgovore na ono što je nedokučivo našim tjelesnim osjetilima.
Nama je probuditi se, prenuti se iz učmalosti, a molitva je pokretač, ona je agens koji oživljava, najbolje sredstvo za razbuđivanje, plodni humus što hrani sjeme vjere, podloga koja pomaže i ubrzava klijanje, koja unosi sokove života u suhoću posijanih darova. A kada klica iz mraka pohrli prema izvanu, ugledat će svjetlost, pridružit će se toplini i rasti u visine, okupana zlatnim zrakama životodajnog sunca. To je put koji iz privida smrti i tame vodi u život koji zagrljen svjetlom Uskrsnuloga i sam postaje svjetlost. U Isusovoj ljubavi i naši životi poprimaju vječni sjaj njegova srca, sjedinjuju se s njegovom puninom od koje smo postali, uranjamo u njegovo milosrđe koje nas opravdava i preporođuje u Bogu živih, postajemo jedno u njemu, a on se Euharistijskim otajstvom rađa u nama. Bivamo udovi istoga tijela i kapljice zajedničke svjetlosne rijeke koja struji u život vječni.
Gospa nam je već puno puta rekla da bez Isusa ne možemo rasti, da bez potpune predanosti i povjerenja u njegovu ljubav, nećemo nikada osjetiti predokus vječne slave, nećemo se preobraziti iz propadljivog u nepropadljivo, a niti od zrna postati pšenica, nećemo rađati stostrukim plodovima, već istrunuti u tami nevjere. Za vjeru nam je potrebna svjetlost, a svjetlosti se moramo otvoriti, prema njoj hrliti preko živica i drača, preko nedaća i sumnji, preko nasipa i barikada, preko podivljalih brzaca i oštrog kamenja, preko nemirnih voda i kroz sjenovite klance.
Nama je slijediti sunčevu putanju i ne obazirati se na mamce koji vas svojom varavom privlačnošću pozivaju na zastajkivanje, koji nas odvlače od puta pa tako kasnimo za godišnjim dobima, miješamo proljeća i zime, mijenjamo dane za noći, jutra za večeri i istinu pretpostavljamo laži. Zato je i obraćenički put posut ružama i trnjem, ushitom i padom, iskrenošću i prenavljanjem, nedorečenošću i polovičnošću, jasnoćom i sjenovitošću. Često, odvojeni od svjetlosti i molitve, donosimo vlastite odluke, koje su proizvod naših unutarnjih htijenja, naših ograničenih sposobnosti, izniklih iz navezanosti i ugoda, izraslih iz trulog i neproklijalog sjemena koje neće donijeti nikakav plod. Tek kad nam Isusove riječi počnu odzvanjati u hramu duše, čut ćemo glas savjesti koji je ujedno i glas istine, spoznat ćemo u kojem smo godišnjem dobu, je li vrijeme pustinje ili svjedočenja, je li trenutak cvjetanja ili listanja, je li vrijeme okopavanja ili berbe. Ako odbacimo usiljenost, hirovitost i površnost te se priklonimo tempu Božje volje, čut ćemo otkucaj gonga koji nas u pravom času poziva na obrezivanja svega što je suvišno, na otklanjanje svih nepotrebnih izdanaka koji priječe rast zdravim i okrjepljujućim plodovima.
U tom svjetlu možemo razumjeti i Gospine riječi kojima nas obavještava da pred Svevišnjim zagovara za naše iskreno obraćenje, da moli za naše potpunu predanost Božjoj volji. Svaka polovičnost u našem vjerničkom hodu pogoduje zavodniku, svaki trenutak u kojem se okrećemo sebičnim brigama pripada ocu iluzija, svaki pokušaj traženja rješenja koji nije u suglasnosti sa svjetlom providnosti, vodi u još veću zavrzlamu, u razbacanost, ispremiješanost i kaos. Kao što ne možemo vidjeti sunce ako nam gusti oblaci prekrivaju vidokrug, isto tako ne možemo dokučiti istinu sutrašnjeg dana ako u današnjem nismo u miru s onim koji pozna sve naše koraka i koji brine o našim životima. Kad se s povjerenjem predamo njegovoj volji, znat ćemo da smo na iskrenom obraćeničkom putu.
Zato se probudimo iz zimskoga sna naše nevjere, prenimo se i protjerajmo omamu, razbudimo se molitvom da bismo uronili u jasnoću, umijmo se pod mlazom čiste vode, kao što radimo poslije svakog buđenja, osvježimo se kapljicama živih Isusovih riječi, prepustimo se radosti uskrsnog jutra i otvorimo srca proljeću vječnog života. Budimo cvjetići Marijini!
Post je objavljen 25.03.2009. u 19:19 sati.