“Ljudi se ne žele odreći svojih ljubomora i tjeskoba, svoje zlovolje i krivnje, jer im ta negativna čuvstva daju energiju i osjećaj da su živi”, rekao je Učitelj.
Evo kako je to opisao:
Mjesni poštar krenuo je prečacem preko livade na svojem biciklu. Na pola puta opazio ga je bik i krenuo u potjeru. Jadni poštar jedva je stigao do ograde.
“Skoro Vas je stigao, zar ne?”, reče Učitelj koji je sve to promatrao.
“Da”, reče starac zadihan. “Svaki put me skoro stigne.”
Kada govorite o stvarnosti”, rekao je Učitelj, “pokušavate izreći Neizrecivo, tako da je sigurno da će vas krivo razumjeti. Tako i ljudi koji čitaju taj izričaj Stvarnosti koji se zove Sveto Pismo postaju glupi i okrutni jer ne slijede svoj zdrav razum, nego ono što misle da u Svetom Pismu piše. Ispričao je savršenu prispodobu kojom je to opisao:
Seoski kovač našao je šegrta koji je bio sprema puno raditi za malu plaču. Kovač je odmah počeo s poukom: “Kada izvadim potkovu iz vatre položit ću je na nakovanj, i kada kimnem glavom, udari je čekićem.” Šegrt je učinio upravo onako kako je mislio da mu je rečeno. I tako je sljedeći dan šegrt postao jedini kovač u selu.
"Tijekom svih godina mojih pokusaja da postanem sto je moguce bolja sportasica isprobala sam razlicite metode treninga i programa. Svima im je zajednicka bila jedino iscrpljenost. Ni jedna od tih metoda nije uzela u obzir najvazniji dio treninga - samo tijelo. Prolazite kroz proces, bez obzira na bilo sto. Nije vazno kako se osjecate, samo zagrizite i sprintajte, izdrzite i trcite jos koji kilometar, patite i satima vozite bicikl, i, Boze moj, morate jos podici sve one utege!" Tako je Martina Navratilova zapocela svoj predgovor knjizi Johna Douillarda Tijelo, duh i sport, izrazavajuci svoje nezadovoljstvo suvremenim metodama treninga. Nekoliko godina ranije, bas usred igracke krize u kojoj se nasla, njena ju je povremena trenerica Billie Jean King, inace jos jedna legenda svjetskog tenisa, upoznala s programom koji nosi neobican ali privlacan naziv: Nepobjedivi sportas. Autor programa, John Douillard, i sam nekadasnji sportas profesionalac - bavio se triatlonom - strukturirao ga je na osnovi proucavanja drevnih vjestina iz Indije i Kine. Douillard je objedinio nacela ajurvede i suvremenog sporta, povezao tjelesni, mentalni i duhovni vid fitnesa te ponudio program pomocu kojeg, tvrdi on, svaki pojedinac, amater ili sportski profesionalac, moze razviti svoje sposobnosti do neslucenih visina i postici rezultate o kojima se sanja.
Douillardovom programu sasvim sigurno nema ravnog na ovom planetu barem po tome sto obecaje vrhunske rezultate uz jedan uvjet kojeg obvezno treba zadovoljiti. Taj uvjet je NENAPORNOST. Da, dobro ste procitali, vrhunski rezultati, maksimum svojih sposobnosti, a uz lakocu kojom obicno prosecete od svoje kuce do mjesta na kojem vam je parkiran automobil.
Sportasi koji se svakodnevno doslovno ubijaju napornim treninzima ne bi li poboljsali svoje rezultate za koju stotinku sekunde, vjerojatno ce na ovo reagirati nevjericom. Takoder, rukom ce odmahnuti dogeri i rekreativci, a vjerojatno i prosjecan gradanin s viskom kilograma koji zna koliko je tesko potrcati za tramvajem ili se popeti stepenicama na peti kat. Ako su takve sitnice toliko naporne, kako bi se vrhunski rezultati mogli postici nenaporno?
Dakle, takva je reakcija prirodna, ali nemojte donositi zakljucke prije nego procitate cijeli clanak, a jos bolje Douillardovu knjigu. Njegove su tvrdnje argumentirane, ne samo teorijom vec i praksom. Navratilova ovako zavrsava svoj predgovor:
"...John Douillard je razlicit. Kod njega slusate svoje tijelo - ono ce vam tocno reci sto trebate ciniti. Koristim program Johna Douillarda vec osam mjeseci i nikad se nisam osjecala bolje. Jos uvijek naporno radim, ali sada dozvoljavam da tijelo odreduje ritam. Kao rezultat toga osjecam se dobro, izgledam dobro i sve je u meni uravnotezeno - osjecajno, mentalno i tjelesno djelujem u ravnotezi."
Martina Navratilova samo je istaknuti primjer uspjesne primjene programa Nepobjedivog sportasa. Medu Douillardove uspjehe spadaju mnogi americki sportasi poput triatlonca Scotta Moline, svjetski poznate body bilderice Joanne Arnold Madden, tenisacice Gigi Fernandez, kosarkasice Nancy Kalil, mnogih americkih bejzbolasa koji su u nas nepoznati, ali i mnogobrojnih amatera koji su primjenjujuci Douillardov program postigli rezultate o kojima nikad nisu ni sanjali.
Podrijetlo nepobjedivog sportaša
Osnovna zamisao programa je povezanost duha, tijela i duse, uz naglasak na razvoju skrivenih unutarnjih sposobnosti koje postoje u svakom covjeku. Na taj nacin ovaj sportski program zapravo postaje program samorazvoja. I doista, kao sto je to slucaj sa gotovo svim "novim" pristupima, i ovaj ima svoje korijene u drevnim civilizacijama.
Danasnje vjezbanje, ako nije profesionalno, uglavnom je potaknuto zeljom za boljim zdravljem. Medutim, jos u vrijeme drevne Grcke na vjezbanje se gledalo nesto drukcije. Povjesnicar Ksenophan je rekao: "Nijedan gradanin nema pravo da na podrucju tjelesnog vjezbanja bude amater; dio njegove profesije kao gradanina je da bude u dobroj kondiciji." Dodao je k tome kako je sramotno da covjek odraste, ne upoznavsi ljepotu i snagu za koju je njegovo tijelo sposobno.
Sudeci po Ksenophanu vecina nas bi se trebala sramiti. Tesko da smo spoznali makar i djelic onog za sto smo sposobni. U drevnim kulturama vjezbanje je bilo dio mnogo vece zagonetke. Izvorni Kung Fu majstori, primjerice, provode sate i sate, ne u svladavanju vjestine lomljenja cigli, vec u otkrivanju svog punog potencijala - kako bi postigli ono sto nazivaju prosvjetljenjem.
U drevnoj Indiji nastala je Dhanurveda. Dhanur znaci luk ili strijelac, a veda je znanje. Izraz Dhanurveda uglavnom se odnosi na borilacke i ratnicke vjestine. Medutim, u njoj su opisane osnove tjelesnog vjezbanja, natjecanja i sporta. Medutim, naglasak uopce nije na tjelesnom, vec na duhovnom.
U Mahabharati je opisano kako je jedan od najvecih boraca svih vremena, Arduna, primio instrukcije od boga Indre o tome kako uporabiti najmocnije oruzje kojim ce pobijediti bilo kojeg protivnika. Dostupnost tog oruzja nije ovisila o Arduninoj snazi ili tjelesnoj pripremljenosti vec o stanju njegove svijesti.
Kad se govori o duhovnom ili mentalnom vidu sporta, obicno nam na um padnu istocnjacke borilacke vjestine. Postoje odredene naznake da se vecina njih razvila iz indijske Dhanurvede. Prije otprilike tisucu cetiri stotine godina, indijski svecenik Bodhidharma presao je Himalaje da bi Budino ucenje prenio u Kinu. Na svom se putu zaustavio u samostanu Shaolin, u provinciji Honan, u sredisnjoj Kini. Njegovo se poducavanje u hramu Shaolin tradicionalno smatra izvorom borilackih vjestina u Kini. Nedavno su u zidovima hrama otkrivene dvije knjige koje se pripisuju Bodhidharmi pa je ova tradicija dobila na znacaju.
Legenda kaze da je Bodhidharma - kojeg su kasnije u Japanu nazivali Daruma - poducavao oblik budizma za razvoj duha i tijela poznat pod nazivom zen. Svecenicima u hramu Shaolin Bodhidharma je objasnio da ce ih poduciti tehnikama za razvoj tjelesne i duhovne snage kako bi mogli svladati Budin Put, ali je ubrzo otkrio da su tjelesno slabi i nesposobni pratiti njegovu obuku.
Njihov zivot u samostanu bio je usmjeren na unutarnji vid zivota - na duh, ili dusu - a malo su pozornosti posvecivali zdravlju i snazi tijela. Bodhidharma ih je poducio da se, iako se Budina poruka tice duse, tijelo i dusa ne mogu odvojiti. Nije moguce obuciti jedno, a da se ne obuci drugo.
Tjelesne tehnike koje je Bodhidharma poducavao nisu imale svrhu svladavanja neprijatelja, vec integrirani razvoj tijela, uma i duha. Rabeci te metode, zapisane u drevnim Ekkin sutrama, svecenici Shaolina postali su slavni zbog svoje fizicke i duhovne snage, hrabrosti i odvaznosti.
Poruka zen-budizma, prenesena iz vedske civilizacije iz Indije u Kinu, a kasnije i u Japan, govorila je o tome da se prosvjetljenje ne postize samo tihom, netjelesnom kontemplacijom. Zen-budizam je nacin zivota, koji se moze provoditi bilo kada - kao sto kaze poznata zen izreka - dok se nosi voda i dok se cijepaju drva. Ili, buduci da suvremeni covjek rijetko nosi vodu i cijepa drva, dok se trci za tramvajem ili igra nogomet.
Kad se postigne posebno stanje svijesti o kojem poducava Dhanurveda i zen, kao cudom, nosenje vode i igranje nogometa postaju duhovne aktivnosti. Osobi koja to postigne otvaraju se vrata neogranicenih izvora energije i inteligencije pa ona, stogod radila, to radi savrseno.
Tajna uspjeha: kozmički doživljaj zone
To posebno stanje svijesti u suvremenom sportu ima svoj naziv - zona. Zona je najtrazenije sportsko blago. To je mjesto na kojem se nalazite kad sve radite savrseno, kad je svaki pokret uravnotezen i svrhovit, kad lopta ulazi u gol ili kos bas kako vi zelite, kad kontrolirate svoje pokrete ali, cini se, i pokrete protivnika.
Profesionalni sportasi su svoj posao izvjezbali do maksimuma. Medutim, razlika izmedu dobrog ili cak odlicnog profesionalnog sportasa i istinske zvijezde je koliko cesto ili koliko dugo on ili ona mogu biti u zoni.
Poznati nogometas Pele opisao je svoje iskustvo zone u autobiografiji pod naslovom Moj zivot i predivna igra (My Life and Beautiful Game): "Usred utakmice osjetio sam cudnu smirenost koju prije nisam dozivljavao. Bila je to neka vrsta euforije. Osjecao sam da bih mogao trcati cijeli dan bez umora, da bih mogao prevesti loptu pored bilo koga iz protivnicke momcadi ili pored svih njih zajedno, da bih gotovo mogao proci kroz njih tjelesno. Bio je to cudan osjecaj, meni dotad nepoznat. Mozda se radilo o samopouzdanju, ali i prije sam mnogo puta osjecao samopouzdanje, a nije bilo tog cudnog osjecaja nepobjedivosti." Svi znamo da je Pele prolazio pored protivnickih igraca kao da ih nema. Nije to bio samo osjecaj, bila je to stvarnost u kojoj smo svi sudjelovali.
Svaki vrhunski sportas zna sto je dozivljaj zone, mada ga mozda ne zove tim imenom. Primjerice, sljedeca iskustva nisu uzeta iz knjige Johna Douillarda vec iz jedne od emisija o NBA igracima prikazane na HRT u svibnju 1994. godine.
Chuck Person: "Kad ste u "zoni", sve je lako i zelite samo igrati. Dati kos, vratiti se, uzeti loptu i ponovno zabiti. Shvatite da vas nitko ne moze zaustaviti!" Mark Price: "Ne dogada se to cesto. Ali kad se dogodi znate da ce svaka lopta uci. To je vrhunski osjecaj!" Dana Barros: "Osjecaj je neobjasnjiv. To je kao da sami sebe gledate na usporenom filmu." Dany Manning: "Tada je sve u vasim rukama. Kad ste u "zoni", kao da ste Bog!"
Zona je dakle sportsko iskustvo koje nadilazi granice bilo kojeg drugog dozivljaja - to je kozmicko, bozansko iskustvo! Zona je cisti zen, cisto savrsenstvo! U opisima zone mozemo prepoznati tipicna duhovna iskustva nalik novodobnim ili meditativnim. Primjerice, dozivljaj blazenstva, ugode kojoj nema premca, iskustvo svjedocenja (gledanje sebe na usporenom filmu!) te osjecaj savrsenog djelovanja (nitko vas ne moze zaustaviti!) koje prelazi u gotovo nadnaravni osjecaj bozanskog (sve je u nasim rukama!).
Prisjetite se tvrdnje s pocetka clanka; tvrdnje o NENAPORNOSTI kao uvjetu postizanja vrhunskih rezultata. Nadam se da je ta tvrdnja sada jasnija: u zoni nema napora, sve je lako. Prema tome, kaze Douillard, put do nje mora biti jednako tako lak. Naprezanje, bol, muka, znoj i sve ono sto povezujemo sa sportom, samo su pogreske nastale zbog naseg neznanja o vlastitoj naravi.
Fiziologija zone
Bilo bi neobicno da tako snazan dozivljaj nema svoje fizioloske znacajke. U pocetnim istrazivanjima koje je proveo, Douillard je dosao do nekih zakljucaka o fiziologiji zone koje je vrijedno istaknuti jer ukazuju na moguce metode kojima bi se zona mogla postici po volji. Najvaznije je to da se primjecuje nazocnost i subjektivnih i objektivnih znacajki lakoce i udobnosti. EEG obrazac zone potvrduje da se osoba osjeca opusteno, a ritam disanja, srcani ritam i osjecaj naprezanja znatno su nizi u usporedbi s klasicnim vjezbanjem, dok su postignuti rezultati vjezbe isti ili bolji.
Na grafikonu B mozete vidjeti tipicni obrazac mozdanih valova koji se ocekuje tijekom vjezbanja. To su beta-mozdani valovi, zajednicki svim aktivnostima uz otvorene oci, kao sto su razgovor, jelo, setnja ili vjezbanje.
Grafikon A pokazuje obrazac mozdanih valova koji je ocigledno skladniji. Mozdani valovi zabiljezeni grafikonom A uglavnom su alfa-valovi. U usporedbi sa grafikonom B koji oslikava duh pun misli, grafikon A povezan je sa stanjem duha koje je opustenije i stalozenije. Alfa-valovi se mogu pronaci tijekom sna, stanja duboke opustenosti, biofidbeka i meditacije.
Ono sto je neobicno za grafikon A jest cinjenica da su alfa-valovi nastali tijekom vjezbanja, a zapravo su znakoviti za stanje u kojem je misli malo, a duh i tijelo su opusteni. Cini se da bi to mogla biti neuroloska slika onoga sto sportasi ponekad zovu "stanje bez misli" u kojem se sve zbiva, a da o tome ne mislite. To je stanje veoma vazno jer tijekom sportskih aktivnosti, narocito tijekom natjecanja, nema vremena za razmisljanje. Ukoliko se prava akcija ili reakcija, pravi pokret, jednostavno ne pojave, prekasno je. Zbog toga sportasi tako cesto treniraju. Ako nesto ucinis tisucu puta, mozes se nadati da tijekom igre nece biti misli koje ce te ometati.
Osim EEG valova, za zonu je znakovit smanjen ritam disanja i srcani ritam. Vjerovali ili ne, jedan od Douillardovih ispitanika (potpuni amater) trcao je 27 kilometara s prosjecnim rezultatom od 3 minute i 45 s na 1000 m, uz ritam disanja od 12 do 15 u minuti i srcani ritam od 120 otkucaja u minuti!
Ako vas ovo nije zapanjilo pokusajte pretrcati samo 1000 metara s tim rezultatom. Ako to i mozete, vjerojatno ce vam srcani ritam porasti na vise od 160 otkucaja u minuti. O disanju ne treba ni govoriti: prosjecni ritam disanja tijekom odmora je 18 udisaja u minuti - dakle visi nego sto je kod tog covjeka bio kad je trcao! U ovom trenutku vec bi nam u glavi trebalo zazvoniti zvonce: "Hej, ako moze on, mogu i ja!" To je upravo ono sto nam John Douillard zeli reci.
Nebo kao granica
Oko 150 km juzno od Phoenixa u Arizoni zive Tarahumara Indijanci, meksicki starosjedioci koji posjeduju nevjerojatnu vjestinu trcanja. Tarahumara trce od svog prvog do posljednjeg koraka - to im je nacin zivota. U trcanju mogu pobijediti jelena ili konja; mogu s lakocom pretrcati 80 do 160 km dnevno, a cak do 240 km naizgled bez napora. Poznati su po tome sto mogu pretrcati 70 - 80 km uz vrlo kratke zastoje. Sto je najljepse, kaze se da su to bolji sto su stariji - mladicima su uzor njihovi djedovi kao najvjestiji trkaci. Prije nekoliko godina Tarahumare je posjetila grupa americkih istrazivaca. Htjeli su da Indijanci trce 40 km, maraton - trku koju su smatrali najzahtjevnijom. Indijanci su se smijali i odmahivali rukom - za njih je to bila djecja igra.
Zahtijevalo se da Indijanci trce preko grubog, izuzetno kamenitog terena usred vreline meksicke pustinje. Trcali su prosjecnom brzinom od oko 10 km/h u sto su se ubrajale i pauze tijekom kojih nisu ni jeli ni pili. Nakon trcanja istrazivaci su ih u nevjerici pregledavali, dok su oni samo stajali, disuci potpuno normalno i nenaporno. Srcani ritam im je u prosjeku bio oko 130 otkucaja u min, a krvni pritisak, koji je ionako bio nizak na startu, sada je bio jos nizi! Znanstvenici su zakljucili da to sto su vidjeli nije u dosegu ljudskih mogucnosti! A ipak, Tarahumara Indijanci su uvjerljivo ljudi, bez nekog super gena ili posebnih fizickih znacajki.
U Arizoni je poznata ova sala: Jednom je neki turist, vozeci se u automobilu, naisao na Tarahumara Indijanca koji je trcao i ponudio mu da ga preveze do mjesta kamo se uputio. Tarahumara je odgovorio: "Ne hvala, zuri mi se."
Ne bi bilo dobro da se ovakva postignuca smatraju misticnim ili carobnim. Covjek je, tijekom povijesti, znao odnjegovati slicne moci. Postoje starosjedioci u planinama Anda u Juznoj Americi, cije su sposobnosti trcanja slicne onima u Tarahumara Indijanaca. Sveci u Himalajama zive doslovno od korijenja, na nadmorskoj visini od 4500 m, na temperaturi i vremenu na kojem bi se vi i ja smrznuli. Pleme Hunza u Pakistanu poznato je po svojoj dugovjecnosti. Jogiji i zen majstori ponekad mogu bez disanja i uz smanjeni metabolizam obaviti posao koji zahtijeva izuzetnu snagu i izdrzljivost.
Nama se obicno cini da su te pojave prisutne samo medu svecenicima i majstorima borilackih vjestina koji su se odrekli suvremenog nacina zivota i odabrali povlacenje. Medutim, ljudske su mogucnosti neogranicene i svatko tko to zeli, moze postici isto. Znanstvenici tvrde da ljudi rabe samo 0,01% potencijala svoga mozga. Prevedeno na ekonomsko nazivlje, prezivljavamo s 1 dolarom dok u banci imamo 10000. Racunalo koje bi bilo sposobno obradivati isti broj obavijesti kao i neuroni ljudskoga mozga, zauzelo bi zgradu od 100 katova velicine republike Hrvatske!
Ukoliko prihvatimo konzervativne procjene - ljudski mozak sadrzi 100 milijardi neuronskih spojeva. (Neki znanstvenici sada tvrde da se veze medu mozdanim stanicama mogu procijeniti brojem 2 potencirano na milijardu.) To znaci da mogucih mentalnih stanja ima vise nego atoma u svemiru - zbog cega nije vjerojatno da bi nam ista bilo nemoguce. Reakcije duha i tijela odvijaju se fantasticnom brzinom. Brzina poruka koje mozak salje tijelu i koje prima natrag mjeri se tisucinkama i desettisucinkama sekunde. Postoje dokazi da svaka nasa misao trenutno utjece na svaku nasu stanicu!
Oprema koja nam je potrebna za maksimalnu integraciju duha i tijela vec je ugradena u nas. Kad bismo je mogli samo malo bolje koristiti, sportska postignuca bi se pomaknula daleko izvan granica za koje sada vjerujemo da su normalne. S obzirom na nase mogucnosti, cudno je da smo ikad izvan zone, a ne to sto smo ponekad u njoj.
Post je objavljen 25.03.2009. u 14:50 sati.