Marketing
Nenad Popović
S verbalnog odnosno govornog aspekta, odstupanje od staljinističkog terora odnosno liberalizacija Jugoslavije koja je počela oko 1950. početak je opisivanja punog kruga od zabrane šutnje (1948.) – koja je bila oblik sumnjivog političkog «izražavanja» - do dozvole da se šuti. Građanin, zaposlenik, student s vremenom se više nije morao verbalno izjašnjavati. Posljednja obaveza sudjelovanja bila je za zaposlene tek prisutnost na zborovima radnih ljudi u osnovnim organizacijama udruženog rada, i dizanje ruke kad su ti zborovi nešto izglasali. No, to više nije bila iznuda (black mailing) da pojedinac javno pokaže svoju identifikaciju s društvenim ustrojem.
Fizičko učešće na zborovima (svih) radnih ljudi neke radne jedinice bio je zahtjev odnosno i nužnost proistekla iz Zakona o udruženom radu, koji je pak polazio neke vrste bazične demokracije, čije počelo i legitimacija su bili baš ti «zborovi radnih ljudi» . Kako su oni stoga morali imati «kvorum», na njih se moralo ići. No, time su bili i prostor svojevrsne slobode - tamo, ali i inače, moglo se šutjeti. Taj stupanj dozvoljene šutnje – kao i sve većeg jugoslavenskog ne moranja - bio je najviši stupanj lične slobode dosegnut u nekoj socijalističkoj zemlji.
Vlast je sve više preferirala reducirani dijalog (monolog je odlika čistog staljinizma). Naime, gledano odozgo prema dolje, sve uži krug bivao je onih s kojima je vrh dijalogizirao – a o pak zaslugom i putem «delegatskog sistema» koji je piramidalan i izlučne prirode, pa se gledano odozgo prema gore broj govorećih nužno i brzo smanjivao. Sasvim dolje, tamo gdje je masa stanovništva, vladala je šutnja, skoro neki svijet tišine. Na glasanje za delegate s moralo ići, ali su se imena na listama zaokruživala bez osjećaja i, nadasve, šutke.
Jedna od temeljnih sloboda druge Jugoslavije sastojala se u tome što ljudi nisu više prisiljavani da govore što ne misle i da se - uglavnom – sva manje moraju glasati kao dio kolektiva. Ta privilegija - privilegija, da, je zamislimo si da je to bilo u doba kada su milijuni Kineza morali vikati držeci Crvenu knjižicu u zrak - s druge strane nije značila i ličnu emancipaciju, uvećanje i produbljivanje perimetra ličnoga. Tko je šutio bio je politički (samo)anulirana osoba i živio u zabranu jedne umjetne, perverzne privatnosti. Ona naime nije bila njegovo temeljno pravo, već tolerirana, dozvoljena.
No, čim je sistem umro i došla «tranzicija», ponovno je punom vehemencijom od naroda i svakog pojedinca zatražena halabuka «izjašnjavanja», «izjava lojalnosti», prisezanja i sl., uz naglašenu teatralizacija putem glasnog pjevanja, skandiranja, upadno i «rječito» dekoriranja simbolima (sobe, automobila, vlastitih stanova i kuća), kostimiranja i javno izvođenjem određenog seta nijemih gesti. Neki su ljudi sami mijenjali odnosno adaptirali i svoja imena jer nisu dobro zvučala (jedan poznati zagrebački slikar npr.). Potiskivani su uobičajeni (manjinski) dijalekti u korist drugih da bi se potom moglo govoriti jasno i glasno, odnosno predstaviti se na šalteru ili na telefonu bez titraja u glasu ili objašnjenja, pače nekome doviknuti ime preko ulice umjesto «bok!» - «Bog!»
Šutnja u zrelom i kasnom socijalizmu se retrospektivno, nakon protekle a potom nastale nove halabuke izjašnjavanja dakako doživljavala kao sloboda i privilegija; jer, u zabranu privatnoga bilo je moguće barem krnje razvijati nešto kao ličnost i njen perimetar. Kratkotrajna, «jugoslavenska» sloboda. S pritiskom izjašnjavanja od 1987. godine dalje došlo je do euforičnog terora sličnosti – pokrenute su asimilacije, poništenja identiteta u korist drugog, dezindividualizirajućeg, koji se nazivao «općim», a u stvari bio tek većinski.
Taj novi pritisak u početku namijenjen manjinama koje treba neutralizirati posličnjenjem s većinom, bio je međutim tako jak, da se protegao do unutar većinskog korpusa. Pojedinac se u Hrvatskoj nakon 1991. ne samo nastojao prikazati kao etnički Hrvat, već i kao «dobar Hrvat», «veliki Hrvat», netko iz «stare haesesovske obitelji», «dobar katolik» i sl. A obrnuto, većinski kolektiv je mogao nekog ekskulpirati proglašavajući ga iznimkom unutar manjine, kao npr. «poštenog Srbina» npr. To se nesvjesno (?) naslonilo na tradiciji zaštićenih «plemenitih Židova» /Edeljude/, i o čemu je u doba nacionalsocijalizma i ustaška država izdavala ukaze. No, to je druga tema koja s jezikom i govorom nema veze.
Post je objavljen 24.03.2009. u 22:28 sati.