Ponekad se šćućurim
u dnu svoje duše.
Nijemo
i sasvim mirno
osluškujem
kornjače.
Tihe, ljigave nožice
gmižu
po tepihu
ispod kreveta.
Isprva se čuju
samo
šušnjevi.
Kako kad
čovjek šuti,
tišina postaje
glasnija
i jača,
tako i šušnjevi
malih kornjačinih nogu
u buku se pretvore.
Tad stupaju one smjelo,
drmaju tlo
zvukom svojih bubnjeva
i krevet poskakuje
gore-dole.
Kornjače
tad Zemlju malo
zatresu
u svom bijesu
ALI!
to sve samo
u ušćućenom
mojem
plahom srcu.
U stvarnosti -
patak nije or'o
nit je
buha slon
nit
kornjača - trombon.
Post je objavljen 23.03.2009. u 22:46 sati.