... na lijevom boku dok sklupcana lezim i povlacim koljena gotovo na grudi svoje, motam rukama taj veliki jastuk i stezem ga kao da je ljudsko bice, proklinjem tamu koja se nadvija nad tijelo moje i dira me nekom hladnocom, prazninom svojom ... nije da se uvijek osjecam ovako usamljeno, no ima noci koje nikako ne prolaze i bolne su, svitanja tuzna
povucem taj prekrivac skroz preko glave i slusam otkucaje srca svog, odjekuju i mijesaju se s dahom mojim, tonem u san ... njezan i miran, onaj u kojem gotovo lebdim na krilima ljubavi i nesebicne paznje za koju sam spremna dati sve svoje, zadnji pedalj dok prepustam se osjecaju tom, onako iskreno i predano, jer drugacije ne znam
ponekad su takvi snovi opipljivi i ostavljaju snazan pecat, budjenje je jos vise bolno u tisini prostora mog, trenutak u kojem shvacam kako tu prazninu ne mogu preko noci popuniti, taj golemi nedostatak ... nepovratan
toliko toga sam ostavila iza sebe, gotovo cijeli jedan zivot ... siv, sirov i nepozeljan za mnoge, a nisam u stanju ispuniti prazninu nastalu uslijed gubitka onog dijela mene koji me cinio potpunom ... moja jutra imaju okus gorcine, neisprane iz zeluca od mucnine koja me preplavljuje zbog nemoci i sto je to tako snazno da ne mogu jednostavno ignorirati, eskivirati i utrnuti taj osjecaj prepun pitanja na koja nemam odgovore
iznova se vracam ... kao prokleti ovisnik, kao cisti mazohista nad tijelom i dusom svojom ... zasto ? ionako je sve prolazno, proci ce ...
zar ne ?
znam vrijeme nece izlijeciti to nastalo stanje, jer vrijeme ne lijeci sve rane, vec ljubav
a gdje je ljubav ???
ma ko ju jebe mogu ja i bez nje =))(((((((((((
Post je objavljen 23.03.2009. u 19:48 sati.