Marketing
Smiju li katolici kritizirati Crkvu?
Prvo bih se osvrnuo na neprikladnost termina “kritizirati Crkvu” ili “braniti Crkvu”, budući se u kolokvijalnoj uporabi tih termina zapravo uvijek misli na crkvenu hijerarhiju, a ne na ono što je zapravo Crkva. Naime, 2. vatikanski koncil je preciznije definirao kako Crkva predstavlja narod Božji, zajednicu vjernika u kojoj svi članovi imaju jednako dostojanstvo (dogmatska konstitucija Lumen Gentium, 32), dok su crkvena hijerarhija ili učiteljstvo, kojeg predstavljaju papa i biskupi, uži pojmovi unutar Crkve. Stoga u nastavku razlikujem između ta dva termina.
Konstruktivno-kritička zadaća vjernika je jedna od najvažnijih za Crkvu. Kodeks kanonskog prava u kanonu 212. §3. kaže da vjernici imaju pravo, a ponekad i dužnost, iskazivati svoje mišljenje u stvarima koje se odnose na dobro Crkve. Uz to, jedna od funkcija postojanja teologa je i u tome da svojim razmišljanjima i pitanjima unose “nemir” u Crkvu. Na taj način Crkva ostvaruje svoju zadaću da uvijek zrelije i osmišljenije naviješta Krista. Kroz kritiku se ona oslobađa kategorija i mentaliteta prošlih vremena, kako bi bila sakrament spasenja ovdje i sada. Kršćanstvo, naime, nije zbir zatvorenih tvrdnji koje bi osiguravale doživotnu sigurnost.
Da bi izbjegao kriticizam: ne čini ništa, ne govori ništa, budi ništa.
No, ako je dužnost katolika da ukazuje na probleme u Crkvi, neće li se takvo djelovanje nužno izroditi u partikularizam i međusobno dijeljenje vjernika? Nije li samo stav učiteljstva Crkve ono što katolike drži na okupu i katoličku vjeru cjelinom? Nije li stoga pokornost učiteljstvu zapravo definicija katoličanstva, te zato onaj koji osporava odluku učiteljstva više nije katolik? Kako dakle prevladati tu napetost potrebe za kritikom i potrebe za jedinstvom?
Kada bi od vjernika očekivali da bespogovorno podrede svoje mišljenje mišljenju bilo kojeg autoriteta, tada bi negirali dostojanstvo tih ljudi. O tome Katekizam Katoličke crkve jasno progovara. On ističe vrijednost savjesti, te kako se zbog dostojanstva ljudske osobe čovjeka ne smije siliti da radi protiv nje: "Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Čovjeka se ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari" (1782).
Savjest je dakle onaj instrument koji je dan čovjeku da sukladno njemu oblikuje svoje djelovanje. No, čovjek je ujedno dužan razvijati svoju savjest, otvoreno istraživati i propitivati različita mišljenja. Ipak, hoće li nas sukladno savjesti stvoreni različiti stavovi podijeliti, nametnuti nam protestantski partikularizam?
U Crkvi nikada nije postojalo, niti ikada smije postojati jedinstveno mišljenje o svim pitanjima. Dapače, nužno je da postoje sukobljeni stavovi, koji ne samo što omogućuju prihvaćanje najboljeg od njih, već i, kako nas uči sociologija, čine temelj kohezije zajednice. Od niza takvih pozitivnih sukoba s učiteljstvom kroz povijest Crkve dovoljno je izdvojiti samo sukob tomizma i skotizma, sukob između znanstvenog i aristotelovskog pogleda na svemir, napetosti između crkvenih redova međusobno i između njih i biskupa. Možemo spomenuti i zanimljivu povijest isusovačkog reda, koji je čak bio u jednom periodu ukinut od strane Pape, a pod pritiskom feudalnih moćnika. Osim toga se isusovcima iz Rima pokušao ukinuti njihov naziv, zabranjivao im se misionarski rad, osporavala se njihova teologija, a što će se sve kroz povijest pokazati kao pogrešni potezi učiteljstva, koji ipak nisu spriječili da isusovci danas budu najbrojniji crkveni red.
Marie-Joseph Lagrange (1855. - 1938.)
Jedan zanimljiv sukob s učiteljstvom iz novije povijesti je onaj francuskog dominikanca Marie-Joseph Lagrangea. On je u Jeruzalemu osnovao znamenitu biblijsku školu École biblique, iz koje inače potječe ponajbolji prijevod Biblije - Jeruzalemska Biblija. Posvetivši se izučavanju arheoloških nalaza, starih biblijskih rukopisa i židovske kulture u kojima su oni nastali, Lagrange je bio među prvim katoličkim teolozima koji je koristio povijesno-kritičku metodu tumačenja Biblije. Rezultati do kojih je došao nisu bili po volji tadašnjem konzervativnom papi Piju X. koji se čvrsto držao teze da su biblijske knjige nastale pod izravnim Božjim djelovanjem i da su zato slobodne od svake nesavršenosti. Pio je zato Lagrangeu zabranio daljnja istraživanja i vratio ga iz Jeruzalema u Francusku. Međutim, već je 2. vatikanski sabor u svojoj dogmatskoj konstituciji Dei Verbum odbacio zastarjele Pijove stavove i prihvatio Lagrangeove, a 1988. je pokrenut i postupak za njegovu beatifikaciju.
Slična je sudbina zadesila nešto kasnije zadesila i drugog velikog francuskog dominikanca, Marie-Dominique Chenua. U to vrijeme profesor povijesti dogme u dominikanskoj školi u Le Saulchoir u Francuskoj, 1937. godine Chenu je objavio knjižicu "Škola teologije: Le Saulchoir", u kojoj je iznio plan za reformu teologije, koja bi trebala prihvaćati povijesni kriticizam Biblije i biti otvorena prema problemima sadašnjosti. Knjiga se 1942. godine našla na vatikanskom Indeksu zabranjenih knjiga, a Chenu je izgubio svoje profesorsko mjesto, te se morao vratiti u dominikanski samostan u Pariz. Obavještavajući ga o toj vijesti iz Rima, tadašnji pariški kardinal Emmanuel Célestin Suhard tješio ga je riječima da će za 20 godina njegov nauk posvuda odzvanjati. Kardinal nije ni slutio koliko je u pravu bio, budući je Chenu 1962. godine bio pozvan kao teološki savjetnik na Drugi vatikanski koncil, gdje će biti jedan od najutjecajnijih teologa. U navedenoj knjižici Chenu je naglašavao potrebu za teologijom koja će prepoznavati znakove vremena, te je ta njegova fraza ušla u koncilsku konstituciju Gaudium et Spes, kao i u encikliku Ivana XXIII. Pacem in Terris iz 1963.
Podugačak bi zapravo bio popis svih teologa koji su nakon sukoba s učiteljstvom naknadno rehabilitirani. Iz novijeg je doba dovoljno spomenuti progresivistički krug pokreta Nouvelle Théologie, koje je konzervativni Pio XII. kritizirao u svojoj enciklici Humani Generis, da bi po njegovoj smrti ti isti teolozi na poziv Ivana XXIII. postali idejni začetnici ideja 2. vatikanskog koncila. To su, osim spomenutog Chenua, Karl Rahner, Yves Congar, Henri de Lubac, Edward Schillebeeckx, Hans Küng i Joseph Ratzinger, koji je postao i papa.
Joseph Ratzinger i Yves Congar u vrijeme kad su bili teološki savjetnici na 2. vatikanskom koncilu. Za vrijeme pontifikata Pija XII. obojica su od strane Kongregacije svete službe (današnja Kongregacija za nauk vjere) stavljeni na listu onih koji se sumnjiče zbog hereze.
U svom govoru koji je održao članovima rimske Kurije 21. rujna 1963. godine papa Pavao VI. konačno i sam priznaje opravdanost kritike Crkve: "Ona (kritika) znači poziv na budnost i poslušnost, ona znači poziv na reformu, poticaj za usavršavanje. Moramo kritiku, koja nas okružuje podnositi u poniznosti, primati razmišljajući i priznajući. Rimu se nije potrebno braniti tako da se pravi gluh na poticaje koji dolaze od iskrenih glasova, posebno od onih koji su od prijatelja i braće."
Što bi onda bio primarni kriterij katoličkog, ako je očito da to ne može biti svevremensko i bezuvjetno pristajanje uz službeni nauk Crkve? Ono što određuje katolika je prvenstveno ljubav prema Crkvi kao zajednici vjernika, privrženost prema braći i sestrama koji su njezini članovi, odanost spram zajedničkog nasljedovanja Krstove poruke u sadašnjem vremenu. Ukoliko bi netko izbjegavao upozoriti na poteškoće kojima se ta Zajednica susreće, ukoliko bi prikrivao i prešućivao zlo koje tu Zajednicu pritišće, taj očito ne bi imao ljubavi, makar on sam mislio da na najbolji način služi Crkvi. S druge strane, istinski će katolik zbog te ljubavi ponekad i nastradati, biti prognan iz Crkve, no i to nije drugo doli vrhunsko očitovanje ljubavi.
No, jesmo li time eliminirali ulogu učiteljstva, je li nam onda uopće potreban papa ukoliko svatko može živjeti prema svojoj savjesti? Jest, budući nam je potreban znak jedinstva, potreban nam je moralni (a onima koji to žele i apsolutni) autoritet, treba nas štititi od nacionalizacije kršćanstva, potrebni su nam poticaji u razvoju naše savjesti sukladno Evanđelju. No, ti poticaji moraju biti dvosmjerni. Učiteljstvo ne može odbiti razmatrati stavove ogromnog dijela vjernika pozivajući se samo na tradiciju. Baštinjenje tradicije nas svakako čini duhovno bogatima i samosvjesnima, ali nas ne smije zarobljavati. To da pozivanje na nepromjenjivu tradiciju i božanski autoritet papinstva nakon 2. vatikanskog sabora više ne mogu igrati staru ulogu vrlo je dobro razumio nadbiskup Lefebvre kada je odlučio da u postkoncilskoj Crkvi više nema mjesta za njega, pa je 1970. osnovao ultrakonzervativnu Bratovštinu sv. Pija X. (SSPX).
Ono što danas ostaje glavna poteškoća u uzajamnom poticanju učiteljstva i vjernika je različitost jezika kojima oni govore. Dok većina vjernika razmišlja na način da donosi zaključke iz premisa, te tu logiku primjenjuju u svim sferama svoga života, učiteljstvo u većini zaključke donosi iz tradicije, neovisno o premisama. U teološkim raspravama se takav način zaključivanja naziva neoskolastika. Ona onemogućuje kreativnost mišljenja, sprječava posadašnjenje kršćanske poruke, izolira je od svijeta i rasipa golemi intelektualni potencijal svjetske populacije katolika (milijarda i 147 milijuna, prema podacima iz ožujka 2009. g.). Tako bi i danas, 100 godina poslije, Lagrange bio vraćen u Francusku, a onaj mladi Ratzinger optužen zbog hereze. Takvo pomanjkanje povijesne osviještenosti je ono što žalosti.
Post je objavljen 23.03.2009. u 18:10 sati.