Kada sam prije nešto više od godinu dana primila mail sa pozivom za sudjelovanje u 2. hrvatskoj ženskoj ekspediciji na Mt. Everest 2009, samo sam ga preselila u junk folder, ugasila kompjuter i rekla NEMA ŠANSE!
I evo me danas, 2 dana uoči polaska na ekspediciju, gdje plivam u moru post-itova sa zadacima koje prije puta valja obaviti. Kupi dolare, zalij cvijeće, plati račune, oprosti se sa svima, zapiši PIN-ove, spakiraj sve u 20 kg...
Od ovog posljednjeg boli me glava već danima. Idemo na put na 2,5 mjeseca, smrzavat ćemo se na prosječnih – 20, a možemo ponijeti samo 20 kg! Od toga oduzmi težinu oteže 150 litarske gumirane torbe, 2,5 kg heavy teških visinskih cipela, svu silu sponzorskih šilt kapa i ostalih điđa, nešto ekspedicijske opreme i eto ti na raspolaganju jedna oveća najelonska vrećica za svu robu!?! Kao da mi je u životu količina stvari koje nosim sa sobom obrnuto proporcionalna broju dana koje ću tamo ostati.
Tako sam za ovoljetni dvotjedni godišnji jedva potrpala sve U i NA svoj auto, ali zato na 2 mjesečnu ekspediciju na sami krov svijeta idem sa maaaalim ruksačićem. Bit će to zanimljivo iskustvo...
A zanimljivo će biti i provesti toliko vremena sa samim ženama. Meni koja se u životu puno bolje snalazim u muškom društvu i koja je u životu već imala praksu iskrcavanja sa ženskih jedrenja, ovo će definitivno biti poduži mentalni trening. Onako pomalo sadomazohistički, veselim mu se J!
A samom putu? Iskreno, trenutno je cijela atmosfera oko pakiranja i puta toliko nabrijana, puls gotovo na 200, da nekakvo uzbuđenje zbog svega što nas čeka nikako da dođe do izražaja. Zato više jedva čekam da se ukrcamo u avion, a onda...avantura počinje.
A kako je vjerojatno ovaj zagrebački dio pisanja bloga ni po čemu poseban, specijalan ili zanimljiv, ja se vraćam borbi sa svojih 20 kg, a za koji dan čitamo se iz Kathmandua.
teJa
Post je objavljen 23.03.2009. u 15:22 sati.