Marketing
...Samo ozdravi mi ti... To je sve što sam od neba tražila...
Svatko od nas u zivotu treba ocinsku figuru...
Nekoga tko ce znati reci dosta na nase gluposti, a opet znati pruziti podrsku i braniti nas kad je potrebno...
Mi, zenska populacija ove Zemlje...
Uvijek smo nekako bile vezanije za tatu...
Zašto?
On kao muska figura u nasem zivotu odreduje nas daljnji odnos prema muskarcima...
To koliko cemo im vjerovati, koliko cemo se oslanjati na njih i koliko cemo ih cak voljeti i trebati...
Pa cak i to kako ce izgledati... kod pojedinki...
Malo bolesno zvuci, ali tako je...
Cak sam i ja imala fazu kad sam oko sebe skupljala likove duge crne ricave kose i bas su mi bili napeti...
Poglavito kao frendovi, manje kao ljubavnici, nikako kao decki...
Ali bili su...
Jbg...
Ja sam imala tu (ne)srecu da je moja muska figura a.k.a. tata odlutala iz mog zivota prije nego sam uopce bila svjesna njegovog postojanja...
Mada mi je prva rijec bila TATA... nema neko znacenje u mom zivotu...
Ah...
Valjda je neki drugi svijet bez mene ljepsi... Sa drugom familijom i drugim pricama...
Neka je...
Tako da sam ja sve sama morala nauciti...
Kako i kome vjerovati... Valjda sam zato toliko nepovjerljiva prema muskima...
Nisam se imala na koga osloniti... Na muskarca u kuci, eli... Nema toga...
To mi je zapravo pomoglo; ja sam se davno osamostalila i postala neovisna i odgovorna...
I nisam tatina mala curica... Ni princezica...
Ali zato sam i osjetljivija, triba mi vise muske paznje i jednostavno sam ostala zadivljena onog dana kada sam shvatila da mi decki pridaju neku pozornost...
Uuuu...
Od toga dana... Rijetko kad sam bila sama...
Rijetko kad nisam imala neku bar musku prividnost oko sebe...
Kao pravog prijatelja kojem sam plakala na ramenu...
Kao osobnu igracku...
Kao nekoga kome sam ja bila igracka...
Kao vezicu koja je imala neki lazni sjaj ili pak bila puka varka za okolinu...
Ili pak kao stabilnu vezu i nesto sto cuvam... kao sada... <3
A ponekad sam imala i vise toga odjednom - i prijatelja i ljubavnika i igracku... Neponosno, ali da...
I tek da se zna... Opet sam ja bila ta koja je imala konce u rukama...
Da... Svaka je ta naprosto igra bila prihvacena i shvacena s moje strane... Barem donekle...
I sve je to bilo tako jer sam ja to dopustala...
Imati ili nemati oca... Ima svoje prednosti i nedostatke...
Da... Ima...
Ja sam naucila one kad nemas oca...
Za svoju djecu jednog dana zelim da nauce sve to kad imas oca...
Svejedno ... ne mogu reci da nisam imala ocinsku figuru u svom zivotu...
Bas zbog te osobe danas i pisem ovaj post...
To je netko ko mi je pruzio puno ljubavi i dobrote, podjelio par onako uvjerljivih triski kad je trebalo i bio uz mene kad mi je trebao...
Rijec je o mom Didu... Maminom tati...
Ja sam njegova mezimica uvik bila i ostala...
...
I tako mi je bed sad ga gledati u bolnici... suocenog s tisinom na koju nije navikao...
Onako tuznog i izgubljenog...
To nije on...
I zivot mu se mijenja...
I da...
Neku vecer, tu vecer kad je on zavrsio u bolnici, moj se agnosticizam srusio...
Ne toliko da se vratim starim vjerovanjima...
Ali znate kad osjetite onu neku potrebu za molitvom i da uzdate u nekoga i nesto...
Jbg...
Ipak... Da se razumijemo...
To vam nisu one tipicne molitve...
Krizanje, recitacija (sad bi moj dragi koji je krscanin - i zavidim ti ponekad na tolkoj vjeri, znas - rekao: NISU TI TO RECITACIJE! XD ), zelja i zahvala i opet krizanje...
Ne...
Sjetim se svega lipoga sto me okruzuje... Zahvalim na tome i pozelim da mi Nebo to cuva...
Sjetim se svega loseg sto me okruzuje ili sam ja krivac tome... Pokajem se, ako se kajem, zamolim Nebo da cuva mene i ostale od toga...
I na kraju zamolim Nebo za ostvarenje tada najvece zelje...
Sada: ozdravljenje moga djeda...
Zelim da ozdravi... Vise nego ista... Zelim da mu se sluh vrati...
Jer sjetila sam se...
Davno mu nisam rekla koliko ga volim...
I mada on to zna...
Zelim da to i cuje od mene...
Znam koliko meni znaci kada mi netko (...i zasto sam ja prvo pomislila na Tecktonika :P...) kaze da me voli... 
Post je objavljen 22.03.2009. u 21:18 sati.