Lijep dan za vožnju,nadasve.
Skupio se skoro cijeli kabinet i uzeo svoja vozila koja su bila spremna.
Zima nas je dosta dugo morila i nije nas puštala iz naših zvijerskih brloga.
Danas je nebo bilo drugačije..a i svemirska tijela prostrta na njemu kao na ogromnom platnu.
Pogledajte ponekad u nebo..zvijezde i njihove čudne putanje.
Zadivljujuća pojava,svaki put mi oduzme dah.
Uzeli smo pravac Drava. Puno ljudi se šeće po proljetnom vremenu. Svi žele svježi zrak.
Naša vozila polako prelaze iz čvrstog ljudskog betona na divlji teren koji nas zove.
Kamenje posvuda. Ljudi je sve manje i još samo prolazi poneki auto pokraj nas. Prašina se podiže kad prolazi pokraj nas, ali nakon par sekundi i prašina nestaje. Nestaje kao i sve ostalo.
Polja sa posječenim ostacima kukuruza nas pozdravljaju i drva postaju rijetka pojava. Otvoreno polje. Jedan od onih epskih prizora kakvih će dnevnik na mojem svemirskom brodu biti pun. Lutam..daleko.
Iza sebe čujem glasove ministra municije i cara kako govore o nekakvom planu koji se misli u bliskoj budućnosti provesti. Gledam u stranu i vidim druga Lazara koji ima svoj uobičajeni čelični izraz lica kad vozi svoje vozilo.
Dolazimo do par prijenosnih ljudskih nastambi i pali se i vatra u obližnjem malom kampu.
Neke avanturističke dušice uživaju u zalazećem suncu kraj pritoka rijeke koja bjesomučno radi svoj trijumfalni ali tako uobičajeni obilazak svoje vječne rute..ili barem one rute koju će uzimati dok ne presuši i pretvori se u.. ništa.
Šljunak i kamenje postaje žilavo ispod naših kotača.. Ministar municije i ja provlačimo vozila kroz plitki dio rijeke kako bi očistili svoje gume od blata u koje smo malo prije upali. Lazar i car nas čekaju malo dalje od obale.
Dolazimo konačno kroz uski prolaz do nekog skretanja gdje je kamenje preoštro da bi se vozilima prolazilo prijeko.
Okrećemo svoja vozila i čujemo glasanje tiranosaurusa koji lovi svoj plijen.
Nakon kraće vožnje dolazimo do čistine na kojoj je samo jedna lovačka čeka. Lovci sa plazma nabojima ovdje love divlje životinje koje su veoma laki plijen na čistini. Da ne spominjem i sve one dodatke za lov koje današnji moderni lovci koriste.
Nastavljamo svoj put prema granici francuske Gondvane. Skrećemo niz neku cestu po kojoj prolazi par civila u minijaturnim autima. Davno izumrla vozila koja pripadaju tehnologiji bivše Zemlje. Predhegemonijske Zemlje.
Lazar i ministar municije nas više ne prate i ostaju na glavnom odvojku zabačene ceste. Car i ja uzimamo drugi put i idemo do obližnjeg crpilišta resursa kojega uskoro na ovoj planeti neće biti..barem ne u onom agregatnom stanju u kojem je nama humanoidima i njihovim derivatima potreban.
Kratko upozorenje svima koji misle premostiti ogradu nabijenu električnom energijom nas dočekuje na ulazu.
Kolac za borbu protiv vampira je vjerojatno ostatak ograde koju su ljudi prije koristili. Na ovakvom zabačenom mjestu nebi bilo ni čudno da postoje svakakva bića noći koja čekaju da uhvate svoj plijen.
Teleportacija unutar kompleksa je isto onemogućena jakim generatorima koji se nalaze u samom kompleksu i koji onemogućuju materijaliziranje unutar zidina kompleksa. Teleportiranje neke poludjele ili neracionalne duše unutar tog područja bi značilo trenutnu smrt ili vječnu zarobljenost unutar nematerijalnog svijeta u kojem se pohranjuju podaci i kopiraju prilikom teleportacije. Za ostale načine teleportacije koje koriste neke druge vrste,iz dubokog svemira, nema..što se opravdava činjenicom da ti organizmi nisu nikada niti došli do ovog dijela svemira.
Vraćamo se do ministra municije i Lazara. Nastavljamo preko mosta na rijeci koja odvaja divljinu i civilizirani svijet.
Nešto postoji u toj divljini. Nešto što svakog čovjeka(manje ili više,zavisi koliko on to dopusti) goni natrag.
Uostalom, nema ničeg boljeg od kombinacije nošenja najnovije tehnologije i svih pogodnosti evolucije koja nas je dovela do mjesta gdje danas jesmo i divljine koja je prvotno ishodište čovjeka..i vjerojatno,ako ste te sreće, i njegovo posljednje počivalište.
Beton je sada već gotovo svuda oko nas. Klasične ljudske nastambe zauzimaju većinu prostora koji nas okružuje.
Vozimo do baze cara. Ostavljamo naša vozila. Još je dan...
..Uzimam svjetlo koje mi daje car i stavljam ga na svoje vozilo. Kapuljača je na mojoj glavi i pozdravljam ministra municije jer se ovdje naši putovi razdvajaju. Počinjem svoj put polagano i u tišini. Tama me obuzima ako izuzmemo zastarjelu uličnu rasvjetu koja mi baca trake svjetla na moje lice koje se jedva vidi od crvene kapuljače.
Ubrzavam i osjećam brzinu. Moje vozilo proizvodi onaj zvuk tako prijatan uhu.
Vozim poput sjenke. Dolazim do baze. Silazim s vozila...
..ostaje opet samo tišina.
Zapisnik kapetana broda Hyperion-osvajača planeta gotov.
Zvjezdani nadnevak računan po vremenu Terre: 220320092155.
Post je objavljen 22.03.2009. u 21:26 sati.