Marketing
Sjećanje na Lidiju
(Pričica u nastavcima, 10. dio)
Zazvonila je ubrzo Beethovenova "Deveta", znamenita i poslijednja simfonija genijalnoga gluhog skladatelja. Prolazile su minute... Dočekao sam trenutak kad je moja ljubav iz osmoškolskih klupa izašla s ostalim članovima zbora na pozornicu. Mogao sam je jasno vidjeti kako stoji i pjeva, negdje u sredini, među sopranima. Njezino me je držanje na pozornici te večeri, podsjetilo na onaj davnašnji dan u osnovnoj školi, kada je prekrasno otpjevala Larinu pjesmu.
Kovrčava, zlaćana kosica njena, pod svjetlima pozornice, u mojim je očima te koncertne večeri, zablistala više nego ikada prije ili poslije, a po mojem osjećaju, ponajviše zahvaljujući poletnosti i optimizmu Ode radosti, za vrijeme izvedbe koje mi se činilo da čujem samo glas Lidijin i nju vidim samo. Jedina mi ona te večeri na pozornici bijaše stvarna, a sve drugo i svi drugi, poput privida.
Uzbuđen, glazbom ponesen i zaljubljenošću zanesen, dočekah kraj izvedbe simfonije, pojačavanje svjetala u dvorani i gromoglasan pljesak publike u kojem su poprilično sudjelovale i moje ruke. Nakloni dirigenta, članova filharmonije i zbora, smjenjivali su se s valovima oduševljenog aplaudiranja koje se malo po malo utišavalo da bi naposljetku potpuno prešlo u prigušenu mješavinu žagora i zvukova koraka publike pri izlasku iz dvorane.
Radovao sam se skorom susretu i odlasku na piće s predragom djevojkom. Polako izađoh u predvorje s ostalom publikom, gdje odmah zastadoh u jednom kutku očekujući Lidijin nailazak.
Prošlo je petnaestak minuta, zatim pola sata pa i tri četvrtine... Lidije nije bilo, iako sam očekivao da će svakako potražiti Draška i mene. Nadao sam se kako će napraviti krug predvorjem, a ja ću je zasigurno uočiti. Naprosto se nije pojavljivala, nije dolazila. Ubrzo sam shvatio da nije bilo čvrstog dogovora između nje, mene i Draška koji ionako nije mogao doći.
Počeo sam, koračajući lagano, kružiti predvorjem, pomalo ljut na sebe zbog zablentavljenosti prilikom rastanka u školi i načelnog dogovaranja o susretu nakon koncerta. Susretao sam poznanike i poznanice zadržavajući se sa svakim u kratkom razgovoru o izvrsnosti filharmonije, dirigenta i zbora te njihove zajedničke izvedbe simfonije. Nisam gubio nadu da ću Lidiju ipak sresti te večeri i bio sam u pravu.
Kad se već skoro sva publika razišla, sjetio sam se službenog ulaza u dvoranu, onog za izvođače. Izlazila su polupoznata lica, jedno po jedno...muško pa žensko... pa neko vrijeme nije bilo nikoga i onda opet neki izvođač s koferom u obliku glazbala, no nikako da naiđe Lidija. Čekao ja, čekao...i na kraju vidim Lidiju i maestra dirigenta kako se srdačno opraštaju. Maestro zatim ostade, vjerojatno, još čekati nekoga, a Lidija krenu prema izlazu gdje je stajala moja optimistična i zaljubljena malenkost.
Cvijet pelargonije....photo by vedjak
Dodatak :
Deseti nastavak priče napisao sam na dan kad sam prije dvadeset i tri godine u istoj koncertnoj dvorani upoznao suprugu Natašu. Bila su čak dva naša slučajna susreta nakon koncerata. Jedan prije točno dvadeset i tri godine, a drugi mjesec dana nakon njega, na koncertu jedne mlade pijanistice. Ne brinite, priča koju čitate nije stopostotno autentična. U gradnji Lidijinog lika sudjeluje nekoliko dragih djevojaka od kojih su neke već sigurno postale bake. Nataša i ja još nismo dočekali sreću praroditeljstva. Toplo se nadamo da nas neće mimoići. Inače, moj prijatelj "Draško", nedavno je postao direktor te koncertne dvorane. Nije da se hvalim, ali ima tu svega.... 
Post je objavljen 22.03.2009. u 19:40 sati.