Želim da vrištim, da vrištim, da vrištim. I ponekad to zaista i učinim, ali ti me ne čuješ. Ne čuješ sva ta moja zvona u glavi, svu tu zbrku, sve te šumove i vrevu. Ne, ne čuješ!
E pa ti ni ne znaš što znači imati sve nerede svijeta u samo jednom djeliću mozga, u jednoj moždanoj stanici.
Ti ni ne znaš kako je ne imati dušu, a ipak osjećati kako đavolski nagrizuje. Ne, ne znaš kako je ne imati srce, a ipak osjećati bol. Možda je to ona fantomska bol. Jesi li ikad izašao na ulicu i neprekidno se smijao mjesecu? Jesi li ikad mahao zvijezdama, razgovarao sa drvećem, kupovao cvijeće zgradama i pjevao s pticama?? Ne, ti nisi niti ne znaš. Ljubavi pa ti si tako obično biće da zapravo ne znam što sam tražila u tebi, pa ti si samo smrtnik, a ja samo čovjek, ali onaj čovjek koji umire…
Sve bogove svijeta mogu pozvati, ali njega mi ništa ne vrati. Daleko, daleko srce mi je ostalo, ostalo za sva vremena, da kraj njega budi se. U sve luke svijeta nemam s kim jer moje misli su sa njim. U njegovoj boji oka sam i njegovo ime ponavljam…
Post je objavljen 22.03.2009. u 18:56 sati.