Protrnula je. Kao i uvijek u njegovoj blizini...
Pokušala je nešto reći, ali jedino što je izašlo iz njezinih usta bilo je nespretno mucanje, što joj se nikad nije događalo. Nije mogla skrenuti pogled s njegovih očiju. Ulijevale su joj sigurnost.
Njemu kao da nije bilo do objašnjavanja. Jednostavno je sjeo na klupu i zagledao se u tmurne oblake, dok su mu pahuljice padale na lice i nestajale.
Šutjeli su o svemu... To im je najbolje išlo. Ne znajući, misli su im se ispreplitale, i tražile odgovore na zaboravljena pitanja.
Blago se nasmiješio dok je promatrao glazbenu kutiju.
'Znam da to čuvaš...' - promuklo je izustio.
'Smiruje me, to je sve...' - odvratila je gledajući u stranu.
'Gle' - pokazao je na narukvicu ispod rukava - 'i meni nešto donosi sreću!'
'Ne mogu vjerovati!' - nasmijala se, - 'Ti još to imaš!!!'
'Naravno... Znači mi.'
Zbunila se. Kamo ovo vodi? Što se dogodilo da je odjednom postao osjećajan i obziran?
I otkad me primjećuje? Uplašila se, jer je otkrio dio njezinih tajni. U njih nitko ne zadire. Jer sve se njega tiču.
'Heej!' - sjetila se - 'Zar si i ti već predao ispit?'
'Aha. Nije mi više bilo zanimljivo otkad si ti otišla.'
'Da, baš. Otkad sam ja zanimljiva?'
'Oduvijek. Znaš to.'
Ustala se i produljila nekoliko koraka naprijed. Odjednom nije ovo htjela.
Nije htjela znati da je sve ovo mogla imati i prije... Nije htjela znati da se opet igrala sa sudbinom i vremenom, nije htjela misliti na to da ga je mogla izgubiti. Ali on je još uvijek tu. Pored nje je, s nekom namjerom. Okrenula se.
Prilazio joj je.
'Dojadilo mi je praviti se da se ne poznamo...' - zastao je - 'I dojadilo mi je mijenjati cure svake subote, grliti kapute, i tražiti sreću u krivim stvarima... Oboje znamo da si jednostavno pripadamo.'
Opet. Bilo je premalo vremena da bira riječi. Htjela je izabrati najljepše, najmelodičnije, htjela je pjevati, skočiti i stisnuti ga tako čvrsto da ne može pobjeći.
Ali je jednostavno stajala i smijala se. Blesavo, kao i uvijek u njegovoj blizini. Nije se mogla ljutiti na njega.
Čini se da su opet mislili isto.
Zagrlio ju je tako čvrsto da je jedva mogla disati. Gledala je u nebo koje se odjednom činilo vedrije...
I osjetila da je pronašla onaj komadić sebe koji je prije par godina izgubila. Bila je potpuno sretna.
'Znaš zbog čega mi je jedino krivo?' - pitao je.
'Nikad te nisam uspio poljubiti.' - sa smiješkom ju je promatrao...
***
Probudila se.
Nije moguće!!! Jednostavno nije moguće!
Opet je sanjala o njemu. Opet se istome nadala.
Osjećala je mučninu, golemu mučninu.
Izvukla se iz kreveta i trkom uletila u kupaonicu.
Mislila je da će povratiti.
Ne mogu ga vratiti.... Suznim je očima pogledala svoj mutan odraz u zrcalu. Predajem se.
Post je objavljen 21.03.2009. u 23:28 sati.