Trebaš biti snažan. Snažan u svakom teškom trenutnku. Skupiti hrabrosti i nositi se sa svime što dolazi.
E da, tako sam se ja trebala ponašati kad je jedan dio mene, zaista otišao.
Trebala sam se pretvarati da mi nije teško, da se osjećam sasvim dobro i da sam heppi do neba.
A kako? Kakkooo?
Svakim danom, mislim si, da je to sve samo san, i da ću se probuditi i zahvaliti Bogu što je sve to sam dio ružnog sna, ili još bolje rečeno, noćne more.
U biti, problem je što sam, otkad znam za sebe bila uz Neru. Ona bi mi bilaa podrška, uvijek bi me razumijela, davala mi načine da se zabavim kad mi je bilo dosadno.
Kad bih se prehladila, ona bi legla na mene i samo naslonila svoju rudlavu glavicu. O da... bilo je to zaista neopisivo... predivno... tako nestvarno...
I onda, kad misliš : joooj čovječe, neda mi se u 23 h ić izvest psa- shvatiš da to čudesno stvorenje ovisi praktički o tebi, i o tome dali ti se da ići van ili ćeš radije ostati pred TV-om gledajući najdražu seriju.
Ja nisam imala dileme oko toga dvoje... jer sam znala da je svaki trenutak proveden sa četveronožnim najboljim prijateljem neprocijenjiv.
Shvaćam sa svakim danom, da je taj dio mene, zapravo ovdje negdje. Skakuće, trčkara, njuška, jede keksiće u obliku slasne kosti... ovdje... samo u nekoj sasvim drugoj dimenziji... nama nažalostr nepoznatoj :(
Stoga, moja najdraža četveronožna prijateljice i pratiteljice... RIP :(:(:(
Post je objavljen 20.03.2009. u 17:38 sati.