Oni koji me poznaju osobno znaju koji teret svakodnevno nosim. Moje dijete ima probleme. Već godinama se borimo s nečim što se zove epilepsija. Kad spomenemo epilepsiju, ljudi odmah stvore sliku poput čovjeka na podu, grči se, pjena mu je na ustima. To je slika koju vidimo. Ja ću sada ispričat što je epilepsija. Epilepsija je bolest koja te obilježi. Okolina još uvijek misli da je to nešto zarazno. Većina roditelja toliko voli svoju djecu da ih odmah maknu od mojeg djetata da ne bi slučajno vidjeli napad. To bi bilo pretraumatično za njihove dušica (ovo je malo gorčine od ove mame :), nemojte zamjeriti). Epilepsija se duboko utisne u psihu onoga koji je ima i u psihu cijele obitelji. Nikad ne znaš iza kojeg ugla će te dočekati i kad će te napasti. Cijeli dan i svaki dan si u stanju pripravnosti. Ne dozvoljava ti ni na trenutak da se opustiš. Epilepsija je vječni strah, nesigurnost, povlačenje u svoj svijet koji nije nimalo siguran. Nakon nekog vremena toliko izgubiš vjeru u sve pa i liječnike koji nemaju pojima što ti se dešava, a nije ih ni briga. Daju ti jedan lijek, drugi, treći. Ti si umoran, drogiran, teturaš, oni govore to je sve u granicama normale (pa ne piju to oni ili njihova djeca). Izgubiš vjeru u učitelje koji ne razumiju što se to dešava. Pa oni su čitali da se sa time normalno živi. Slažem se, normalno žive oni sretnici kojima je pogođena terapija. Izgubiš vjeru u Boga. Moje dijete pita kakav je to Bog koji dozvoljava da ga toliko boli. Izgubiš vjeru u svoje bližnje jer vidiš da ti ne mogu pomoći. Izgubiš vjeru u sutra jer ne vidiš što će ti dobro i lijepo donijeti. Epilepsija je osamljenost i otuđenost. Povlačiš se u sebe, u svoj svijet, boriš se sa svojim strahovima dok te oni ne pobjede. Obilježen si bolešću, obilježen si od društva. Godinama se bavim alternativom. Nikad se nisam koristila tuđim jadom. Imala sam tu dozu suosjećanja iako sam znala vidjeti gdje je problem i da ga je dotična osoba sama uzrokovala. Trudila sam se uvijek biti podrška, a ne moralni sudac.
U mojem slučaju nisam trapeut, ja sam majka, preplašena majka, očajna majka, majka koja želi pomoći svojem dijetetu. U ovom svijetu očaja postoje lešinari koji osjećaju ranjivost majke koja želi zaštititi svoje dijete. I napadaju, grizu bez milosti. Jučer mi jedna profesionalna astrologinja prezentirala astrološku sliku na takav način da sam se osjećala prljavom i krivom. Ja bi kao učitelj reikija trebala znati da na ovaj način isplaćujem karmu i nosim težinu iz prošlih života. Trebala bi znati da sam ja sama privukla to iskustvo. Kao terapeut to bi trebala razumjeti. Imam prljavu karmu i naravno da boli kad je odrađujem. Ja sam privukla negativna iskustva sa zdravstvom (Isuse, a što je sa svim ostalim ljudima u ovoj zemlji).
Jednom je jedan Jogi rekao -ne kopajte po prošlim životima, oni se crne od sramote. Svi mi imamo karmu. I ne postoji nitko tko je savršen kroz sve živote. Da je savršen ne bi bio ovdje. Jučer sam tražila pomoć, smjernicu kamo i kako dalje. Osoba koja nije profesinalna ostavila mi je vrlo gorak okus u ustima. Osjećala sam se krivom i odgovornom što je moje dijete bolesno. Čak se usudila implatirati da nisam čisti kanal i da kao takva bacam na svoje dijete zlo. Da imalo osjeća energije osjetila bi kakve energije kanaliziram. Po njoj moje dijete bi bilo zdravo da sam ja naučila najosnovnije lekcije. Legla sam i probudila se u lošoj energiji. I onda sam shvatila. To se dešava kad nisi siguran u svoje vodstvo i kad više ne vjeruješ sebi. Kada se osjećaš nakon nekoga tako loše, to nije ni dobra energija, ni dobra namjera. Zašto sam privukla takvu negativnu osobu u svoj život? Zato jer sam trebala takvo iskustvo ili zato jer je ta osoba grabežljjivac koji je namirisao oslabljeni plijen. Svijet je pun grabežljivaca i loših ljudi. Zakon prirode kaže da su lovine oni koji su slabi. I negativac u ovoj priči je neprofesionalna astrologinja koja je iskoristila moju slabost da bi dokazala svoju superiornost. Pa sa srećom joj bilo. Uvijek nas dočeka negdje ono što posijemo.
Jesam umorna od života, ali ne toliko da ne bi ustala i zakrilila svoj dom i svoju obitelj. Još sam uvijek majka, a majke štite svoju djecu.
Morala sam ovo napisati, možda zato da se osjećam bolje. Možda zato jer će nekome ovo iskustvo biti poučno.
Post je objavljen 20.03.2009. u 13:44 sati.