Ne znam gdje ću biti za narednih 16 godina ali sam se sada najednom našla tamo gdje sam bila prije 16 godina.
Stalno se krećeš, boriš se, učiš i usavršavaš se i najdnom ti se okoliš učini poznatim: pogledaš oko sebe, i gle:vratio si se točno na ono mjesto gde si već bio.
Ne znam da li da kažem da sam napravila puni krug, ovo mi se više čini kao spirala. Spirala koji vodi premo dolje, jer se situacija u kojoj jesam niti na koji način ne može nazvati napretkom.Na istom sam mjestu gdje sam bila prije 16 godina s tim da sam i starija, umornija, bolesnija, prevarenija, razočaranija........
Prije 16 godina, kada su mi Nada i Ivica dali da radim na njihovom štandu na placu to mi je bilo ravno utočištu: nakon rata i izbjegličke kalvarije to je bio početak nekakvog prilagođavanja, normalnog života, okretanja prema budućnosti i bila sam sretna i dandanas sam zahvalna što su mi pružili šansu...pomogli su mi više nego što su rođaci, Crveni križ ili Karitas ili UNHCR ikada mogli.
Sada se gledam na isto mjestu i osjećam gorčinu: u šta su mi sve te godine prošle, čemu sam ulagala trud, znanje..... a opet,gorka je stvarnost: moram biti presretna zbog takvog razvoja stvari. Pomislite, ja, nezaposlena ženska osoba, 45-godišnjakinja, pravnica, u vrijeme krize i otpuštanja uspjela naći posao.....pa makar i na placu, za 100 kn po radnom danu....
Post je objavljen 20.03.2009. u 11:46 sati.