U novinama recesija, na radiju recesija, a na televiziji tek ona prava recesija. Mlaćenje prazne slame i igranje sa živcima prosječnog građanina lijepe nam naše. Svi pričaju o tome. I oni koji znaju kaj ta riječ znači, a i oni koji nemaju blage veze o čem se tu točno radi moraju napomenut da je sve u kurcu. Tak je rekel premijer, pa valjda on zna. Mediji nas plaše, guraju nam knedlu u grlo, čir u želudac i kitu u guzicu. Mediji su gladni i nikad zadovoljni. Do prije par dana su se na naslovnicama kočili naslovi o socijalnoj neosjetljivosti ljudi na vlasti jer si nisu htjeli srezat plaće dok je zemlja u drami i ljudi ostaju bez posla. I onda, za divno čudo, najave se sniženja plaća u vladi, saboru i ministarstvima, a novi naslov je, ako se dobro sjećam „Ministri sebi snizili plaće kako bi kasnije mogli i drugima“.
Kao što rekoh, mediji nikad zadovoljni, o nečemu se treba pisat, treba bit protiv bilo čega jer to prodaje novine i oglasne prostore. A i raja će uvijek biti raja, pa je bitnije da se piše o poluproizvodima u hrvatskom „celebrity“ svijetu, što god to značilo, jer raja je, uz sve ostalo, i glupa i voli trač više od svega. Puni mediji crnih kronika, ratova, tsunamija, ubojstava, serijskih silovatelja, pljački, otmica, recesije... Sjedimo tak cura i ja jedan dan i pijemo kavu, listamo novine i mislimo si kak nam nije baš svejedno, kaj fakat izgleda da cijeli svijet ide u mjesto južno od struka.
A onda su se, taman negdje iznad Jakuševca, razišli oblaci i bubnulo nas nekakvo zubato sunce kroz prozor. Pa smo odlučili malo prošetat po nasipu, zaboravit na loše vijesti s kojima nas bombardiraju i malo odmoriti. A na šetnici uz Savu djeca trče i smiju se, psi se igraju, stariji par šeće ruku pod ruku, vrlo polako. Mame s djecom, dvoje se ljube na klupi, malo niže uz Savu tata i sin puštaju zmaja. Bila je predivna nedjelja, onakva kakva treba bit, u prolazu smo mahnuli frendovima na biciklima, sjeli na kavu na Cvjetno, prošetali kući...
Nakon dobrog ručka, uz pivu i cigaretu, zaboravili smo na loše vijesti iz medija, zaboravili smo na sve njih. Upalio sam PlayStation pa smo bacili partiju Buzz! kviza. Izgubila je dvije partije, u triviji sam ipak bolji. Onda je ustala, ugasila plejku, ugasila televizor, uzela ručnike iz ormara, skinula majicu i onak nekak mazno mi rekla:
- Idemo pod tuš?
E, pa drage loše vijesti, dragi tsunamiji i svi ostali, draga recesijo, draga vlado, dragi političari, dragi mediji bez takta... možete me samo mrzit, iz dna duše ako želite, nije mi preveč bitno. Nemate utjecaj na mene, imam lijek, imam protuotrov za vaše gadosti i laži.
Ona. Šetnja. Dobra klopa. Pivica. Glupa igrica. Tuširanje u nedjeljno poslijepodne. Nakon toga mi nemrete niš.
Možete mi pušit kurac jedino.
I niš mi drugo nemrete.
Post je objavljen 20.03.2009. u 11:44 sati.