Nisam je dobro poznavao. Stanovala je na samom vrhu mog ulaza, na četrnaestom katu nebodera uz jednu od velikih gradskih arterija. Viđao sam je samo navečer, redovno nakon osam ili devet sati, kada bi užurbano prošla kraj mene i Asa, dok smo njuškali grmove tise i mirise koje su na njemu ostavili dnevni psi. Po nervoznom koraku i rukama u džepovima uskog zimskog kaputa, pretpostavio sam da trči do kioska da u zadnji čas nabavi kutiju cigareta za tu noć.
Znao sam da radi noću. Po danu su njezine rolete bile spuštene, čak i na prozorima kuhinje. S mrakom bi se žarko žuto svjetlo kao svjetionik prosulo u noć. Ne znam kako je kod vas, ali u našem gradu, našem naselju i našoj zgradi ljudi se nisu pozdravljali i nisu si znali imena. Nikome nije trebalo soli ili šećera, nitko nije zagubio ključeve ili trebao primiti pošiljku kod susjeda u stan. Nikome nije trebalo kupiti pisma iz sandučića i paziti na provalnike. Već smo dvadeset godina roditelji i ja stanovali u tom istom stanu, a imena susjeda smo pamtili možda tek par sati nakon što je ožalošćena rodbina izvjesila partu na ulazna vrata.
Primijetio sam je prvi puta kad se doseljavala. Selidba je, kažu, jedan od tri najveća stresa u životu, odmah nakon smrti bliske osobe i razvoda. Rijetko tko iz starog stana ponese samo najnužnije i kući se iznova. Većina nas uredno zapakira sve, pa i beskorisne kutije, koje će možda, jednom trebati, i mnogo vremena nakon useljenja preskače preko kutija s nepotrebnim stvarima. Jer, vremena za uspomene ima sve manje. No, ona je došla taksijem.
Običnim, bijelim, čak ni karavanom. As je tog proljeća često navaljivao na šetnje i dane smo provodili uglavnom na travnjacima i klupama kraj zgrade. Izašla je iz taksija s ovećom putnom torbom, koju je bila držala na koljenima. Krenula je prema ulazu, a taksist je za njom nosio još jedan paket, oveću kutiju zavezanu konopom i u drugoj ruci fikus. To je bilo sve što je unijela u stan. Očekivao sam, ipak, da će slijediti kamion s namještajem, kutijama knjiga, kovčezima s odjećom, ili bar vrećama, s milijun sitnica i ukrasa, zamotanih u novinski papir da se ne lome i krše. Ali u njezin stan nikada više ništa nije ušlo. Osim hrane iz dostave.
Nisam znao što radi, ni od čega živi. Godine joj nisam mogao odrediti, jer kad bih je slučajno i sreo u liftu, oči su joj uvijek bile nadute i podlivene, lice namršteno, pa se činilo da je puna bora, ali joj je korak bio tako lak i skakutav da joj izdaleka nitko ne bi dao ni dvadeset i pet. Za van bi uvijek oblačila isto: tenisice i ljeti široke pamučne sive hlače i bijeli končani pulover, a zimi taj uski kaput i isto tako sive i neupadljive vunene hlače.
Sva ta jednoličnost u pojavi bi me, naravno, natjerala da zamišljam mogućnosti njezinog, nadao sam se, raznolikog rublja i to bi me opet uznemirilo, da iznad svega nije bujala prašuma blistavih velikih crvenih kovrča, koja je bibanjem pratila svaki njezin skakutavi korak. Puno sam mislio o njoj, priznajem, uglavnom zato jer ništa nisam znao, pa me je mašta svakodnevno bacala od samostanskih čednosti do četvrti crvenih svjetala.
Tko zna bih li joj se ikada usudio prići, pozdraviti (jer to se kod nas ne radi sa susjedima), pa i nasmijati čak, da nije bilo tog susreta u lifu. Ušao sam te večeri noseći neke zamotane nacrte, kojih je bilo puno previše da odmah pritisnem tipku prizemlja, pa je lift naglo krenuo prema gore i zaustavio se na zadnjem katu. Otvorila je vrata, uz smiješak isprike i bez riječi ušla u kabinu. Pritisnula je tipku i okrenula se prema ogledalu i meni. Dok je zakapčala dugmad na kaputu, uhvatio sam bljesak oko njezina vrata.
Na tamno plavoj baršunastoj trakici oko vrata nosila je pahuljicu od kristala.
Post je objavljen 19.03.2009. u 13:08 sati.