Pregled posta

Poziv na molitvu

Na prošloj temi me jedan anonimac prvo dobrano izvrijeđao, a onda me pozvao da dođem na misu… da se zajedno molimo Bogu.
Danas sam razmišljala o tom pozivu…. pa su mi misli šarale…. a ono nešto u meni mi je objašnjavalo zašto je taj poziv vulgarniji od psovke.
Dan jednog čovjeka sastoji se od masu više i manje važnih stvari. Meni je možda i previše toga važno. Imam mesnicu gdje kupujem meso, voćarnu gdje kupujem voće, imam liječnicu kojoj vjerujem, zubara i ginekologa koji su odabrani s posebnom pažnjom i ne bi ih mijenjala ako za to ne postoje ozbiljni razlozi. Strašno mi je važno na koji način ljudi odrađuju svoj posao, a još mi je važniji njihov odnos prema meni i ostalim ljudima.
Kroz dan srećem bliske i manje bliske ljude. Sa svakim čovjekom kojeg srećem u svom danu imam poseban odnos… Nekome se nasmiješim prilikom pozdrava, nekoga pozdravim ozbiljno i hladno, neke ljude ignoriram i ne želim imati nikakav odnos s njima, a često se nađem u situacijama da ljudima drito u oči kažem što mislim i zašto tako mislim. Danas me jedan dragi čovjek pitao: „Zašto ne pustiš budalu da priča…. zašto se upuštaš s njim u raspravu?“ A ja sam mu odgovorila: „Pa čovjek je glumatao i pitao tko ga smatra lošim i izdajicom… čovjek je igrao igru…. i svi su šutjeli… a ja sam se tada dobrovoljno javila i rekla mu da ga ja smatram izdajicom i lošim čovjekom, a tada sam mu za to navela konkretne primjere. Pošteno je ljudima odgovoriti na pitanja… pa čak i onda kada znamo da blefiraju… i nema veze što im time poremetimo igrokaz i što unaprijed znamo da ne žele odgovor na svoje pitanje. Oduševljava me ta različitost u odnosima s drugim ljudima. Postoji mali broj ljudi kojima vjerujem i mogu im ispričati ono što se ne priča svima. I svaki od tih ljudi ima posebno mjesto u mojoj svijesti… u mom srcu… na mojoj ljestvici vrijednosti i važnosti.
Druženje s prirodom je posebna priča. To je prijateljstvo čisto i nesebično…. bez riječi…. To je najposebniji odnos koji poznajem…. odnos u kojemu osjećam da primam puno više no što dajem… odnos koji me puni i hrani…
U danu postoje i oni trenuci kada se moram odmoriti od svih ljudi i svih tih odnosa… trenuci koji pripadaju samo meni i mom unutrašnjem svijetu. Tu sam još više izbirljiva. Postoje pjesnici od čijih se stihova ježim, osjećam trnce i toplinu koja mi se širi ispod kože. Postoje književnici koji me vode svojim rečenicama u neke nove svjetove, neke nove dimenzije i nude mi nove spoznaje i posebne doživljaje. Često satima slušam biranu glazbu i razgledavam sličice na net-u…. sličice koje u meni bude sjećanja, potiču me na razmišljanje, odvajaju me od suhoparne stvarnosti. Postoje tekstovi… misli… koji me dovedu u stanje ekstaze…. to su trenuci potpune opuštenosti i dodira s dušom umrlog pjesnika, pisca ili živog čovjeka… to su trenuci kada ne čujem ništa oko sebe… to je let kroz čarobni svijet. U čarobnom svijetu punim baterije. I tada dođe kraj dana…. legnem na počinak…. i tada razgovaram s nekim. Neki ljudi bi pomislili da razgovaram s Bogom… ali tada bi drugi dodali: „Pa kako ona… koja nema religiju može razgovarati s Bogom?“ Ja ne znam s kim razgovaram…. Taj netko nema imena… jer u tom odnosu formalnosti nisu važne. Razgovor se odvija bez riječi… u meni. Postavljam pitanja i odgovori dolaze iz mene…. često osjećam toplinu na remenima i nadlakticama… kao da me netko grli…. To je odnos kroz koji se filtriraju sve moje krivnje, preispituju sve moje greške, dobijem pohvalu za sve dobro i čisto što se desi u prethodnom danu….za svaku pozitivnu misao.
Sve ovo pišem… kako bih objasnila da me razni ljudi, razni odnosi i situacije vode u nematerijalni svijet…. Svi ti vanjski poticaji su posrednici između mene i tog nečega… što me grli prije sna. Ti posrednici su ponekad pažljivo birani… jer su po mojim kriterijima to zaslužili… a ponekad se na mom putu nađu sasvim slučajno.
I zato kada mi na vrata zakucaju Jehovini svjedoci meni je to beskrajno smiješno… smatram to nepristojnošću i agresijom. Pa kako netko može tako iznebuha nuditi posredništvo sa tajnenim svijetom… kao da se radi o nekoj robi koju prodaju?!!!
Isto je tako s pozivom koji mi je sinoć upućen. Kako netko može prvo osjetiti potrebu nekoga izvrijeđati… a nakon toga ga pozvati na zajedničku molitvu? Vjera je nešto najintimnije i najsvetije što čovjek ima…. i zato nam nije svejedno tko posreduje u dodiru naše duše sa Bogom ili čarobnim svijetom.
Izbor religije je pravo svakog čovjeka… kao i odricanje od iste.
Neki ljudi su Boga „pronašli“ putem neke religije… neki svoje duhovne dimenzije ostvaruju na neke druge načine. Odgovore na pitanja na koje znanost nije odgovorila neki tumače pomoću Boga… neki pomoću Sudbine… neki pomoću Zvijezda… a neki naprosto ne daju imena svojim intimnim objašnjenjima onoga što ne pripada znanju i svemu što je znanost dokazala.
U ovom šarenom svijetu postoje oni koji se izjašnjavaju vjernicima, pripadaju religijama, a njihova ponašanja su u suprotnosti s onim što tvrde. No postoje i oni koji tu vjeru žive i prekrasno je gledati na koji način ih ona oplemenjuje. Jednako tako je i sa onima koji nisu odabrali religiju. Među njima postoje ljudi koji su se duhovno zapustili, ali postoje i oni koji su bogati mnogim vrlinama koje krase samo one koji se trude izgrađivati što ljepši svijet unutar sebe i oko sebe.
Onaj tko drži do samoga sebe i svijeta oko sebe… a bez obzira da li pripada nekoj od religija ili ne, trudi se razumjeti, prihvatiti, ne suditi i ne prozivati.
Svi vjernici koji imaju potrebu prozivati i etiketirati one koji to nisu – nisi pravi vjernici… jer prava vjera prihvaća i razumije. Svi ateisti koji se ismijavaju nad nečijom vjerom su duhovno zapušteni… jer čovjek koji drži do svog poštenja i svog ponašanja ne proziva, ne ismijava i ne sudi. Radi se o pravu na izbor. I zbilja je čudno kako uvijek sukobi nastaju oko tuđih prava na izbor… bez obzira o čemu se radi. Naš izbor… tj. ono što je najprihvatljivije za nas – ne znači da je pravi izbor i da je najprihvatljivije za druge. Meni je normalno da ljudi imaju potrebu svjedočiti o načinu svog vjerovanja, ali mi nije jasno da itko na ovome svijetu ima potrebu svoj izbor isticati kao jedini ispravan i druge uvjeravati kako njihov izbor nije dobar.
To čine samo oni koji još jako puno moraju raditi na svom unutrašnjem svijetu. Preduvjet za pravu vjeru i duhovno izgrađenu osobu je prihvaćanje različitosti i drugačijeg izbora.
Ova tema je moj odgovor anonimnom „promincu“ zašto se neću odazvati njegovom pozivu… i zašto se neću doći moliti s njim pod istim krovom, a pod posredovanjem osobe koja sasvim sigurno ne može biti moj posrednik u svijet gdje se stiže samo pozitivnom mišlju i ponašanjem.


Post je objavljen 18.03.2009. u 23:08 sati.