Kakav je slučaj biti rupa na palubi?
Ne znam...
Moj osjećaj je beskrajna samoća...
Kakav je osjećaj biti obojena slika
i kako to da povorke ljudi čudnih sudbina
mirno plove između klošara
živeći u prošlosti
i kako to da drveni podovi
tako obično škripe
dok se neko sprema na odlazak
po kiši?
I kako to da su suze stvarne
i tihe i uporne i mazne i ljepljive
baš kao i žena
poslije rastanka?
Sve su to naslagane godine...
Nitko te tako dobro ne razumije
kao ja...
Vidjet ćeš kako prošlost postaje
ono što se i mudrima događa...
Nešto između smijeha i odbrojavanja,
nešto između šutnje i čekanja...
Loši dani kao divlje vode naviru...
Post je objavljen 18.03.2009. u 22:55 sati.