Marketing
Eo me nakon duuugo vremena, sa malo nebuloza, plastičnih satisfikatora, neraspadnutih lešina i bez trunke alkohola
Nisam mrtav samo tako smrdim
Ležao sam usamljen u krevetu s visokom temperaturom i groznicom, tresao se kao kurva u crkvi i neuspješno pokušavao zaspati. No kao i uvijek kada se trudiš onda ne uspiješ. Jedna misao vodi drugoj i prije nego se snađeš vrijeme je prvoj jutarnjoj nuždi.
I u tom kaosu misli između ostalog sjetio se ja svog vjernog malog stada na internetu (pritom ne mislim dragi čitatelju ni u kom slučaju da si ovca ili drugi oblik stoke sitnog zuba već da sam ja čoban) i kako su već prošli mjeseci otkako sam bilo što izbacio iz amorfne, beskorisne mase svoga mozga. I naravno svemu ovom kumuje još i djetinjasta žudnja za odobravanjem, potreba za verbalnom defekacijom i naravno činjenica da imam ispit za koji bi trebao učit, a svi znamo da se najbolje prolazi tako da se izbjegava bilo kakva korisna mentalna aktivnost.
Hello Kitty treskavac
Prije kojeg dana bijah na rođendanu jednom. Između ostalog sretna slavljenica dobila je na poklon i baterijski napajanu gumenu spravicu za autosatisfakciju.
I počeh kao i nekoliko puta prije toga razmišljati, stari zahrđali kotačići se zavrtiše i škripe se začu iz širokih pličina moga uma.
Opće je poznata činjenica da se muškarci odaju rado putenim grijesima i kada su sami i pri tome se većina nas potomaka onanovih i ne srami to i priznati. Dok je s druge strane hormonalnog bazena stvar malo drugačija. Jer žene to ne rade.
„To je fuj, kako to možete vi ogavna šovinistička bando navlakača kožica,aj tu i tamo ali stvarno, jel vam mi nismo dovoljne?“ Reakcija je mnoge kćeri Evine kada se sretne s tom temom u razgovoru.
I tu u priču dolazi taj mali predmet ženskih strasti, žena koja ne zna promijeniti baterije u satu ili programirati tv, bez problema će detaljno naučiti sve funkcije tehnološki naprednog treskavaca i po potrebi u mrklom mraku bez imalo mjesečine promijeniti mu baterije.
Ali žene to ne rade, čast iznimkama onim griješnim bludnicama koje priznaju sa strahom u glasu da se odaju bludu povremeno, ali rijetko.
Dakle iz svega se može zaključiti da je masturbacija muška stvar i da žene to u pravilu ne rade. Ali pri tome ostaje neobjašnjeno čemu toliko tih vibratora, dildoa, i umjetnih penisa na tržištu…jel to za ove 3 žene koje to rade ili sve za potrebe porno industrije i usamljenih pedera. Raznolikost je velika, funkcije su mnoge, zadovoljstvo je zagarantirano.
Od anatomski korektnih do preuveličanih, bolesnih i sf izdanja koji izgledaju kao produkt bolesnog uma opsjednutog sa L.O.T.R.O.M….ali šta češ sto ljudi sto čudi. Svako se mora nekako zabaviti, ako nije dovoljna desnica ruka posegnite za hello kitty treskavcem i pružite si koji trenutak industrijskog zadovoljstva
Šta kad bacim dlaku?
Kažu na dalekovidnici da se u američiji svake godine u zemlju baci nekoliko stotina litara formaldehida, metanola i inih tekućina za balzamiranje i to samo posredstvom dragih na pokojnika. Pitam se čemu to? Zašto bi netko htio da se moja neprivlačna lešina (takva je već sada, a tko zna kakve će biti kad otegnem papke) leži sto godina pod zemljom neraspadnuta, i crvi moraju nešto jesti. A ako ima je toliko stalo da sačuvaju integritet tijela pokojnika neka im lijepo urede vitrinu u dnevnoj sobi sa vlastitim klima uređajem, pa neka djeca znaju kako je deda izgledao prije nego ga je baba pomilovala oklagijom. Ali sve su to pobožni kršćani koji su uvjereni u život poslije smrti i ovo naše smrtno tijelo je samo prijelaz prema vječnom životu u svjetlu našeg gospodina, ali privlačni ti poganski običaji.
Osobno kada se pozdravim sa ovim okrutnim svijetom, neka rade sa mnom šta god žele, mogu me baciti u stroj za mljevenje i prodavati me po 10 dkg u konzumu kao hranu za mačke ili me spaliti pa baciti u dubine porculanska božice…tako mi je svejedno. Iako možda je najbolje rješenje dat se pokopat negdje u nekom vrtu pa služiti kao gnojivo za biljke…barem će neki dendrofil biti sretan za koju godinu.
Gledao sam jučer uslijed još jednog napada groznice neki američanski filmski uradak, koji počinje na misi za pokojnika. I naravno klasika se izgovara…bio ej dobar čovjek, svaka bi ga mater za zeta htjela, rajska vrata bla-bla…kako nitko na sahrani iako su svi toga svjesni, ne kaže: „Dragi okupljeni došli smo ovdje da se uvjerimo da je ovo smeće od čovjeka uistinu mrtvo i da mu osobno zakucamo čavle u lijes da budemo sigurno da neće izaći nego će trunuti u paklu. Živio je kao kreten, umro je kao kreten i svi ćemo ga se sjećati kao kretena i iskreno se nadamo da pakao postoji jer ga on uistinu i zaslužuje!“
Što se uvijek govori o anđelima i rajskom vrtu kad ga rijetko tko od nas i zalužuje…ako i postoji.
Doduše vjerojatno je lakše obitelji pokojnika reći da će svirati harfu sa anđelima, jesti zrele smokve i piti rujno vino, nego da će ga sodomizirati vragovi, i hraniti ga lubenicama i ananasom kroz neprikladne tjelesne otvore.
Živimo, griješimo, griješimo, griješimo, umremo i onda…ko će ga znat
Pozdrav od Gospodara Majmuna
Post je objavljen 18.03.2009. u 18:46 sati.