Međunarodna ustanova "Human Life International« (HLI) postavila si je zadaću štititi vjeru, život i obitelj u cijelome svijetu. Napose se bori protiv pobačaja i protiv drugih tehnika koje promiču »kulturu smrti«. Imaju afilirane skupine u osamdesetak zemalja. Nastale su u SAD-u, gdje im je i sjedište. Nedavno je Hrvatsku posjetio Joseph Meany, voditelj Međunarodne koordinacije HLI-a. Trideset šestogodišnji Meaney studirao je povijest te specijalizirao na odnosu ekonomskog razvoja i javnoga zdravstva. Od 1998. do 2002. godine radio je u Papinskome vijeću za obitelj u Vatikanu. Kao voditelj Međunarodne koordinacije HLI-a dosada je posjetio četrdesetak zemalja i dobro poznaje problematiku na području populacijske politike, pobačaja i zaštite obitelji. Rado je pristao da i preko Glasa Koncila pridonese »kulturi života«.
Srušiti konstrukciju pobačaja
Biste li ukratko predstavili Vašu organizaciju? Djeluju li u njoj samo katolici, ili surađujete i s drugima?
Meany: U svakoj zemlji činimo isto. Vidimo kako stoje stvari i kako možemo pomoći da bismo zaštitili dostojanstvo ljudskoga bića i obitelji. U tom smislu bavimo se životom prije rođenja, pitanjem pobačaja, kontracepcije te bioetičkim pitanjima s kojima se svijet danas suočava. Utemeljio nas je jedan redovnik, o. Paul Marx 1981. godine. Njegova je zamisao bila sljedeća. Ima toliko projekata protiv života koji dolaze iz Sjedinjenih Država, projekti za kontrolu rasta pučanstva, loš primjer legalizacije pobačaja sve do posljednjeg trenutka prije rođenja. On je stoga želio da idemo po svem svijetu, k osobama dobre volje, kako bismo štitili život. Te ideje, o životu i obitelji, proizlaze iz naravnoga zakona. Stoga nisu razumljive samo katolicima ili kršćanima. Imamo suradnika na svim stranama svijeta, među njima i pripadnika drugih vjeroispovijesti. U Indiji imamo suradnike među hinduistima. Poznajem jednoga liječnika koji se u potpunosti slaže s nama u globalnome viđenju vrijednosti života. I u Rusiji imamo suradnika u Pravoslavnoj Crkvi. Osobno usko surađujem s jednim evangelikom u Njemačkoj.
Sjedinjene Američke Države ozakonile su pobačaj davne 1973. godine. No i tu ima naznaka da bi se nešto moglo pomaknuti u pozitivnome smjeru. Možete li nam malo objasniti situaciju u SAD-u?
Meany: Zapravo je nekome sa strane teško objasniti situaciju u SAD-u, jer mnogi ne žele da istina dođe na vidjelo. U SAD-u, ukratko, imamo zakon koji dopušta pobačaj od trenutka začeća do posljednjeg trenutka prije rođenja. Mnogi ne vjeruju svojim ušima kad im to kažem. Štoviše, istraživanja javnog mnijenja pokazuju da ni ljudi u SAD-u ne znaju da je pobačaj legalan do posljednjega trenutka trudnoće. Tu treba spomenuti dva slučaja na vrhovnome sudu. Jedan je poznat kao »Roe vs. Wade« (Roe protiv Wadea), a drugi kao »Doe vs. Bolton«, oba iz 1973. godine. Tim je odlukama zapravo priznato pravo na pobačaj kao ustavno pravo. Prva odluka glasi da je pobačaj u prva tri mjeseca trudnoće legalan za sve. U drugome tromjesečju savezne države mogu donijeti neke restriktivne zakone, ali moraju jamčiti život i zdravlje majke. U trećem tromjesečju država može zabraniti pobačaj, ali mora postojati iznimka, a to je život i zdravlje majke. Druga odluka, »Doe vs. Bolton«, dala je definiciju opasnosti za zdravlje majke. Po toj definiciji može biti riječi o mentalnome zdravlju, ekonomskome zdravlju, socijalnome zdravlju i sl. Zapravo, žena može doći i navesti bilo što kao opasnost za svoje zdravlje i legalno pobaciti. Smišljena je i primjerena metoda (1995) da se pobaci u posljednjem trenutku prije rođenja, takozvani »pobačaj kod djelomičnog rođenja«, koji se primjenjuje samo u posljednja dva tromjesečja trudnoće. Potakne se rođenje djeteta do glave, potom ga se ubije u posljednjem trenutku prije potpunog rođenja. Bio je to nacionalni skandal. No postigao je veliku stvar. Bilo je to za mnoge Amerikance otkriće o čemu je zapravo riječ. Danas postoji zakon koji zabranjuje takav pobačaj, predsjednik Bush ga je potpisao 2004. godine, ali su se skupine koje se bore za pobačaj obratile raznim sudovima i ishodile odgodu primjene zakona do odluke vrhovnoga suda. No i mi, skupine koje se borimo za život, u tome vidimo prigodu da srušimo cijelu tu konstrukciju koju je stvorila presuda »Roe vs. Wade«.
I na odgojnome planu iz SAD-a dolaze vijesti prema kojima službena administracija mijenja svoj stav prema spolnome odgoju...
Meany: Mi smo bili jedna od prvih zemalja na svijetu koja je započela taj hedonistički, biološki spolni odgoj, bez stvarnih vrijednosti. Posljednja i jedina vrijednost toga odgoja bila je korištenje zaštite kako bi se izbjegla trudnoća. Kakvi su bili rezultati? Jedan od najočitijih rezultata - ne treba biti vjernik da bi se to vidjelo - bile su mnogobrojne prerane trudnoće u adolescentskoj dobi, epidemija spolno prenosivih bolesti, velik broj silovanja i sl. Po tim crnim statistikama brzo smo došli na jedno od posljednjih mjesta na svijetu. Vjerničke skupine razmišljale su na sljedeći način: U redu, vidjeli smo kakve je rezultate donio taj projekt u javnim školama. Mi ćemo drugačije. Crkve, ne samo Katolička nego i protestantske, započele su u svojim školama s programom »Thrue Love Weits« (Prava ljubav čeka). Nakon predstavljanja ideje mladi su bili pozvani potpisati neku vrstu deklaracije da neće imati spolnih odnosa prije braka. Milijuni mladih, osobito u privatnim vjerskim školama, potpisali su taj dokument. Rezultati su bili iznenađujući. Mnogo manje svih onih negativnih pojava koje smo spomenuli. Onda je država rekla: Vidjeli smo da taj sustav funkcionira mnogo bolje od prijašnjeg, idemo ga primijeniti na javne škole. Tako je vlada od 2001. godine financijski poticala škole za promicanje tih promjena. U pet godina iskustva svi mjerljivi pokazatelji upućuju na poboljšanje. U novome proračunu odobreno je 200 milijuna dolara za promicanje braka i jačanje obitelji. Mislim da bi sve zemlje koje stoje pred odlukom kakav će odgoj primijeniti trebale imati na umu te egzaktne rezultate.
Mediji kod nas - dobrim dijelom lijevo-liberalno usmjereni - o tome govore malo ili pak te promjene prikazuju kao još jednu avanturu predsjednika Georgea Busha, poput one, recimo, u Iraku. Je li ta ocjena točna ili je ipak riječ o dubljim promjenama?
Meany: Mogu reći ovo: Predsjednik Bush zasigurno ne bi bio izabran bez ljudi koji vjeruju u moralnost, u vrijednosti o kojima govorimo i u obitelj. On se više puta izjasnio u korist obiteljskog života, protiv pobačaja i sl. Sigurno da su radi toga mnogi glasali za njega. Cijela Republikanska stranka imala je u posljednjih 20 godina takav stav. Činjenica je da je prvi put ta stranka imala predsjednika te većinu u oba doma parlamenta. To se nije dogodilo u posljednjih šezdeset, sedamdeset godina. Mislim da će Republikanska stranka nastaviti ići tim putem, u korist života. Ako demokrati dođu na vlast, moguće je da će se pristup tim stvarima malo promijeniti. No i oni će biti oprezni. Hower Dean, jedan od demokratskih čelnika, nedavno je rekao otprilike ovo: Mi, Demokratska stranka, moramo biti otvoreni za tu ideju za život, za obitelj. Ne smijemo te ljude prisiljavati da idu k republikancima, jer kod nas za njih nema sluha... Mislim da se sve više ljudi odlučuje za život. Pokazuju to istraživanja. Spomenut ću ovdje slučaj novoga urugvajskog predsjednika Tabarea Vasqueza čija je ljevica sedamdesetih godina bila radikalna, gerilska. Svi su mislili kako bi taj ljevičar mogao legalizirati pobačaj. Neke su skupine žurno priredile zakonski prijedlog. No Vasquez, koji je po zanimanju liječnik, rekao je: »Ne želimo započeti mandat masakrom!«
U svome govoru Vaša organizacija često rabi riječ »protivnici«. To su organizacije koje promiču pobačaj, kontracepciju, »prezervativni« spolni odgoj, kontrolu rađanja... Biste li neke mogli imenovati?
Meany: Zacijelo je najveća organizacija koja promiče sve te stvari »International Planned Parenthood Federation« - IPPP (Međunarodna federacija za planiranje roditeljstva). Djeluje u 140 zemalja svijeta, sjedište joj je u Londonu, a osnovala ju je Amerikanka Margareth Sanger. Djelovala je početkom 20. stoljeća, do šezdesetih godina. U korijenu joj je protukršćanska ideja: Umjesto žrtve, služenja, traženja dobra drugoga, valja se posvetiti užitku. Ti su ljudi bili svojevrsni misionari ideologije užitka. I doista su je proširili svijetom. Ta je organizacija, u zemljama gdje je duže djelovala, učinila doista velike štete društvu. Ima nekih otoka u Karipskom otočju gdje su djelovali od 50-ih godina. Doista je društvo na tim otocima uništeno. Obitelji gotovo ne postoje. Većinu djece rađaju samohrane majke. Uglavnom započinju tako što idu k ministrima zdravlja i nastupe s idejom »reproduktivna zdravlja«, što zvuči dobro. No sva je njihova politika protivna reprodukciji, životu. Niti pobačaj, niti prezervativ, niti sterilizacija ne daju život. Pa ni zdravlje.
Ima i drugih skupina. Jedna od njih je »Marie Stopes International«. Marie Stopes iz Engleske imala je sličnu ideju kao i Sanger. Osnovala je centre za pobačaj i centre za planiranje obitelji u 39 zemalja. Nadalje, mnoge agencije Ujedinjenih naroda pod snažnim su utjecajem tih skupina. Najgori je Populacijski fond Ujedinjenih naroda (UNFPO). Potrošili su milijarde dolara za demografske politike protivne životu u mnogim zemljama svijeta. Surađuju i s komunističkom Kinom, s njihovom »politikom jednoga djeteta«. Ako druga trudnoća nije registrirana i dopuštena, vrši se pobačaj. Štoviše, postoji takozvana »populacijska policija« koja traži žene koje su izmakle sustavu. Dakle UNFPO surađuje s takvom kineskom politikom. To je bio razlog zašto su SAD ukinule fondove toj agenciji.
Nadalje, ima raznih akademskih instituta, prožetih radikalnom feminističkom ideologijom, koja ljudski život promatra kao neku vrstu parazita. Jedna si je skupila uzurpirala naziv Katolici za pravo izbora, a žele izokrenuti društveni nauk Crkve i zavesti katolike glede pobačaja. Ima nadalje skupina koja se zove »Center for Reproductive Rights«. Riječ je o međunarodnoj udruzi pravnika pravnim putem, međunarodnim pritiskom, pa i ekonomskim, žele nametnuti svijetu da slijedi industrijalizirane zemlje koje su legalizirale pobačaj. Riječ je o novoj taktici zagovornika pobačaja.
Koji su oni posljednji interesi za kojima se te skupine povode?
Meany: Rekao bih da se pokret protiv života dijeli na tri velike skupine. Jedna od njih zastupa radikalni feminizam. Da bi bila jednaka muškarcu, ženi je potreban pobačaj, kontracepcija... Njihova temeljna ideja jest neprihvaćanje bilo kakve razlike između muškarca i žene. A upravo mogućnost donošenja djeteta na svijet predstavlja najveću razlika među spolovima.
U posljednje je vrijeme vrlo snažna ekološka skupina. Njihova ideja glasi: Više ljudi, više problema. Rješenje vide ovako: Uklonimo ljude i imat ćemo ljepšu, čistiju prirodu. Vidite kako je taj način razmišljanja zapravo tragičan.
Treća skupina jest ona koju bih nazvao geopolitičkom. U neku ruku ta je skupina najmračnija od svih triju, jer je najsebičnija. Njihov glavni predstavnik bio je Henry Kissinger, bivši državni tajnik SAD-a, koji je sastavio svojedobno vrlo tajni dokument, takozvani »Kissinger Report« (Kissingerov izvještaj). Tu jasno kaže: Ako druge zemlje postanu prevelike, ako imaju previše pučanstva, smanjit će se utjecaj i moć razvijenih zemalja, kao što su SAD. Napravio je i ekonomsku računicu - istina pogrešnu, ali ju je napravio - prema kojoj su svjetska bogatstva toliko ograničena da mi, industrijalizirane zemlje, nećemo imati dovoljno bogatstava. Iskustvo je pokazalo da su te zamisli pogrešne. Čovjek je inteligentno biće i uvijek iznova otkriva nove mogućnosti za život, nove oblike energije... Osim toga, valja računati i na Božju providnost. Ta geopolitička skupina danas je više-manje izgubila vjerodostojnost. Ekološka skupina još uvijek ima mnogo sljedbenika. Feministice sve više gube vjerodostojnost, i to upravo na polju na kojemu se najviše zalažu, tj. na pitanju žene. Danas se, naime, vodi svjetski rat protiv ženske djece. U mnogim zemljama na svijetu - Kina je najgora - provodi se prenatalna dijagnostika kako bi se saznao spol djeteta. Ako je žensko, pribjegava se pobačaju. Iz tog se razloga ne rodi 50 milijuna žena, a njihova je jedina krivnja ta što su žene. Ovo bih posebno želio istaknuti: to je najveći i najmasovniji zločin nad ženom u ljudskoj povijesti. Milijuni dikriminiranih i eliminiranih žena. A što kažu feministkinje? Jedva da smognu snage da donesu pokoju deklaraciju protiv tog zločina.
Možete li dati jedan globalni osvrt na pitanje pobačaja u ovome trenutku?
Meany: Mogu reći da su najmračnije za ljudski život bile sedamdesete godine, kad su mnoge zemlje legalizirale pobačaj. Između ostaloga i ovdje u Hrvatskoj, 1978. godine. U SAD-u se to dogodilo 1973, u Engleskoj 1977. godine. To se razdoblje još djelomično protegnulo i u osamdesete godine. Danas se globalna slika ponešto promijenila. U zemljama bivšega Istočnog bloka, koje su imale legaliziran pobačaj bez volje građana, dakle bez demokratskog postupka, dogodilo se nešto poput reakcije. U Poljskoj se, primjerice, promijenilo zakonodavstvo te je donesen vrlo restriktivan zakon. Tako danas ima oko 200 registriranih pobačaja na godinu. Slično se događa u Južnoj Americi, od Meksika do Argentine. U Salvadoru su čak stavili u ustav zemlje da ljudsko biće postoji od trenutka začeća i kao takvoga ga treba poštivati. Spomenut ću i Afriku, gdje je u mnogo zemalja provođena demografska kontrola. No Crkva je i tu učinila veliku stvar i stvari se kreću nabolje. Rekao bih da naraštaj Ivana Pavla II - zahvaljujući tome čovjeku i njegovim genijalnim idejama kao što su »kultura života«, »kultura smrti«, »civilizacija ljubavi« - ima bitno drugačije stavove od prijašnjeg naraštaja. Zanimljivo, opaža se to i u Ujedinjenim narodima. Velike konferencije osamdesetih godina bile su uglavnom protiv života. U Kairu su 1995. godine željeli pravo na pobačaj proglasiti međunarodnim pravom. Sveti Otac je zatražio od svih skupina koje se bore za život da stanu u zaštitu života. Išle su tamo i postigle velik uspjeh. Od tog časa otišli smo naprijed. U SAD-u istraživanja pokazuju da su mladi više protiv pobačaja nego njihovi roditelji. Tu se također vidi ta promjena mentaliteta.
Kako se u današnjim demokratskim društvima boriti za život? Svjedoci smo kako se često »demokratskom procedurom« donose zakoni čak i protiv stvarne volje većine. Osim toga, ljudi su izloženi kojekakvim manipulacijama, medijskim i inim...
Meany: Tu bih citirao jednu rečenicu Hermana Burkea: »Jedino zahvaljujući čemu zlo može pobijediti jest da dobri ljudi ništa ne učine.« To se vrlo dobro vidi na političkome planu. U svim zemljama koje sam posjetio politika ima vrlo lošu reputaciju. To je očito. Ali zašto? Zato što ljudi koji imaju dobru volju ništa ne čine, puštaju da se događa. U demokratskim zemljama - gdje postoji mogućnost glasovanja, organiziranja političkih kampanja, izbora kandidata - to je jedna od najuzvišenijih dužnosti. Ljudi koji shvaćaju važnost života, obitelji - to su temeljne stvari za svaku ljudsku zajednicu - imaju dužnost organizirati se da bi pobijedili, da bi uvjerili. I moraju biti uvjereni u to što čine. Jer ako provodimo politiku za život, onda svi pobjeđuju, nitko ne gubi, nitko neće umrijeti. I Crkva mora shvatiti taj izazov demokracije i podržati ljude u tim najplemenitijim nastojanjima. A kad neki političar kaže da će braniti život, onda ga treba držati za riječ. Ako to ne učini, ja za njega više neću glasovati. Pogledajmo malo koji pokreti pobjeđuju. Pokret protiv ropstva. Pokret za društvena prava manjina... Premda su na počeku bili slabi i manjina, bili su sigurni da je istina na njihovoj strani, sigurni da u tu istinu mogu uvjeriti druge i da dobrom organizacijom i širenjem svojih ideja mogu promijeniti stvari. U jednom se trenutku dosegne kritična masa koja je kadra mijenjati i politiku. Zar nije na taj način uspjela i Crkva? Dvanaestorica apostola, ribara, nakon uskrsnuća osvojili su Rimsko Carstvo!
Glas Koncila, broj 20 (1663), 14.5.2006.
Post je objavljen 17.03.2009. u 21:55 sati.