Uvijek je lijepo prisjećati se uspomena, bile one dobre ili loše. Imala sam dovoljno vremena došetati se do proplanka. Osjetiti šljunak pod nogama. Osjetiti svaku koru hrapavog drveta i pomisliti da umirem. Lovac je sve bliže. Približava se trenutak. Moja krv sve više i više privlači druge lovce, no moj je lovac najbrži. Kako sam dodirivala svako drvo, tako sam se prisjetila svoga zaštitnika. Prisjetila sam se svake njegove izgovorene riječi, koje su uvijek bile upućene meni. Prisjetila sam se svakog njegovog daha. Lijepo je odvrtiti film unazad i prisjetiti se dana kojih više nema. Više nema tih riječi kojima bih mogla opisati što sam osjećala i što još uvijek osjećam prema njemu. Usprkos svemu, moji osjećaji prema njemu nikada ne će izbljedjeti. Znala sam da nisam jedna od odabranih. Znala sam da to nikada ne ću biti. Bilo je preteško suočiti se s činjenicama. Odbojnost. Hladnoća. Njegov pogled pun mržnje. Pun mržnje prema meni.
Uvijek sam imala krivu sliku. Uvijek sam stvari shvaćala i gledala ih na neki meni poznat način. Sve u svemu, nikada nisam bila realna. Uvijek sam mislila da sam ja uzrok svega, no sada shavaćam zašto. Blještavilo glavnih glumaca uvijek je bilo ljepše i bolje nego moje blještavilo. Tako i ovo. Zaštitnik me volio. Mržnja u njegovim očima bio je samo njegov bijes. Bio je bjesan na samoga sebe. Znao je da nisam jedna od odabranih. Nije bilo moguće oteti se samokontroli. Oteti se samokontroli koja bi bila pogubna, ne samo za njega, nego i za mene. Uvijek kada sam ga promatrala, vidjela sam samo crne oči pune patnje. Pune samokontrole. Ipak, za sunčanih dana, oči bi mu se pretvorile u topaz. Prevorile bi mu se u topaz koji se prelijevao u svakojake nijanse zlatne boje. Često sam ga sanjala. U tim trenucima, mislila sam da nisam normalna, ali njemu je bilo puo gore nego meni. Bilo je lijepo osjetiti sklad i harmoniju. Bilo je lijepo biti na njegovim leđima i osjetiti zaštitu od svega. Lice mu je bilo mramor ljepote i sklada. Kada je otišao, sve je postalo mračno. Nigdje nije bilo svjetla. Život je prolazio pokraj mene, no ja sam se zaustavljala na svakoj stanici gdje bi zakočio vlak s perona broj 14. Svoga sam zaštitnika vidjela samo kada bih izvodila opasne stvari. Uvijek je bio osjetljiv na to. Uvijek me je korio zbog toga. Kada bih bila spremna, uvijek bih čula njegov glas koji me korio:"Ne radi to!" Bilo je mnogo razloga za to. Željela sam čuti taj glas, jer sam od njega živjela. Taj je glas za mene bio svetinja.
Znala sam da umirem za njega. Bilo je lijepo pomisliti da ću umrijeti zbog osobe koju volim. Kada bih se sjetila njega, strah je uvijek jenjavao. Uspomene su uvijek kraj nas. Ne znam zašto me napustio u trenucima kada mi je bio potreban. Znala sam da je problem u meni. Nisu me prihvaćali. Nisam bila jedna od njih. Bio je primoran otići. Mjeseci su prolazili. Sve je bilo mračno, puno straha i boli. Iz svake ruže šištala je moja krv. Nije bilo izlazala. Uvukao mi se kao nikotin pod kožu. Kada bi se mala i velika kazaljka sklopile i otkucale ponoć, uvijek je nastao vrisak boli i patnje. Taj je vrisak uvijek bio namjenjen njemu. Uz njega, koliko se osjećala zaštitnički, tako sam bila i u opasnosti. Znala sam da se igram s velikim kockama, ali kada nekome sve dadeš, ni smrt zbog njega nije strašna. Umrijeti zbog osobe koju voliš velika je stvar. Tada shvaćaš da si dao sve. Osjetiti morfij zbog njega, osjetiti bol koju prouzroči smrt... Znala sam da umirem zbog njega i da mu čuvam leđa od njegovog lovca koji se okomio na mene, no nisam znala da on tog lovca navodi na suprotan smjer.
Obični ljudi su se pretvarali u vukodlake. Obični ljudi nisu bili obični. Uvijek sam vjerovala da je svatko poseban na svoj način. Nikada se nisam osjećala posebnom. Nisam marila zbog činjenice da nikada ne ću biti popularna. Nije me to diralo. Uvijek sam bila izvan čopora. Nisam imala nikoga da me zaštiti. Uvijek sam bila primorana boriti se za sebe. U nekim je trenucima bilo poprilično teško, ali vrijedilo je. Već sam znala da me lovac hvata. Nitko to nije razumio. Bilo je teško kada me je lovac dodirivao svojim nečistim rukama. Bilo je teško osjetiti njegov pogled koji je samo vapio za mojom krvlju. Moje je disanje bilo duboko. Srce je pumpalo krv više nego ikada. Nije bilo razloga za strah, jer mi je zaštitnik bio u mislima. Odbijala sam pogledati u lovčeve oči. Nisam željela pamtiti prizore svoga lovca. Bila sam usredotočena na svoga zaštitinika, kojega nije bilo. Ipak, umirem za njega. Sve sam dublje i dublje tonula u crnu vodu i malo - pomalo ostajala sam bez zraka. Nije bilo nikoga bilo da me spasi. Nije bilo svjetla. U vodi sam osjećala sparinu i vrućinu koju je prouzročio morfij. Bol je bila strašna, no znala sam da još nisam stigla do raja. U jednom trenutku ugledala sam oči boje topaza i osjetila njegove ruke kako me izvlače iz te vode, no kada sam otovrila oči moga zaštitnika više nije bilo. Tada sam shvatila da sam halucinirala i da sam nekim čudom spašena.
Post je objavljen 17.03.2009. u 16:19 sati.