Stvarno mi se neda ništ pisat. O čemu? I čemu?
Boli me glava treći dan. Tješim se da me sutra više neće bolit. Jebene migrene koje mi uvijek traju tri dana... No, ja sam još dobra jer mojoj sekici migrene traju desetak dana.
Sekici!?
Nismo se vidjele niti čule nekoliko mjeseci. Nikada nismo bile bliske. Još više smo se udaljile zbog muškaraca u našim životima jer ona ne podnosi mog mužića, a ja ne podnosim njenog ni sama ne znam što joj je, ali muž joj nije. Žao mi je zbog toga, ali kaj ja tu mogu. Činjenica je da se uopče ne poznajemo...
Iznenadila me baka neki dan. Rekla mi je kako sam ja njoj najlijepša na svijetu i kako me od svih najviše voli. Rekla mi je kako imam dobru dušu, a da moja seka nema. Rekla mi je kako sam ja Došenova, a seka Blumova. Došen je bakina strana familije, a Blum dedina. Dok je to govorila, počele su joj suze. Nisam je pitala zašto. Samo sam se nasmijala, poljubila je i rekla joj da seka i ja moramo biti različite...
Još jedno iznenađenje se dogodilo taj isti dan. Mužićev sinak nam je obznanio da je prekinuo vezu s dugogodišnjom djevojkom. Eto ga na. A ja se već pripremala za svadbu ove godine. Bar su tako planirali, pa ništ od toga. U kratko vrijeme mu se život totalka izmijenio. Sad je samac, a od danas i živi sam. Upravo je javio da je preselio mamu u drugi stan. Valjda bu se snašel. Pametan i dobar je on, pa bu brzo i našel novu ljubav. Malo se brinem za njega, al znam da je snalažljiv i sposoban. Uh, kaj ga hvalim. A kaj mogu kad ga volim! Nekak kao da je moj, pa sam ponosna na njega.
I tak...Život ide dalje svojim tokom...
Mislim da bi si trebali nabaviti psa...
Post je objavljen 17.03.2009. u 14:15 sati.