Budući u početcima, počecima ili prvim godinama ovog bloga nije bilo vele posjetitelja na ovijem stranicam ponavljamo neke od uradaka kojima se i sam Alah zagonetno smješkao...
Uljuljkani u prividnoj sigurosti društvenih normi. Mi podobni i tihi. Siromašni duhom, oni čije je Kraljevstvo Nebesko. Gunđamo u sebi, dopuštamo si svoje mišljenje, a ponekad čak i sramežljivo kriknemo. Ali samo na kratko, odmah potom oprezno i bojažljivo zvjeramo oko sebe da vidimo jel nas netko nedajbože čuo. Ne dižemo prašinu, ne uzburkavamo vode, jer je puno većih, agresivnijih i bezobzirnijih morskih pasa od nas u našem akvariju. Igramo se igara. Jebem te smotanog, urlamo lokalnom centarforu kad s dva metra pogodi prečku, a ravnodušno okrećemo stranicu novina na kojoj stoji da je lokalni šerif pronevjerio milijunske iznose. On kažnjen ili pobjegao, a love nema. Papala maca. Pobjegla. Pravo u njegov džep. Ili na tajni račun. No mi se radije zgražamo na jadnike iz crne kronike ili povraćamo na vijesti sa špice. Radije nestrpljivo tražimo horoskop da saznamo ima li novih ljubavi ili para u izgledu. Ili prebiremo sportsku stranicu kako bi našli izuzetno bitan rezultat neke utakmice, koju ćemo već sutra zaboravit, jer će sutra biti još važnija utakmica. Jesmo li mi normalni kad tako grubo zanemarujemo realnost? Skrivamo se iza lažne dobrohotnosti i naučenih zaleđenih osmjeha. Ljubimo tuđe guzice ili ih nabijamo cipelom, ovisno o procjeni trenutnog omjera snage. Razumljivo je što se igramo igara i glumimo maloumnike kad ne znamo kako bi drugačije kanalizirali frustracije, opravdali kukavičluk, apsorbirali neuspjehe ili logički obrazložili sami sebi kršenje moralnih kodova koje su nam roditelji, crkva, društvene institucije očito bezuspješno pokušali usaditi.
Sitni smo, mali i nejaki, i to nam je opravdanje za sve.
Anarhiju smo ukrotili društvenim ugovorom. Odrekli smo se nekih prava radi mira u kući. I to je oke. Ali gdje je nestala kritička oštrica. Foteljaši se guraju u prvi plan, a pošten svijet šuti i radi. Neradnici i probisvjeti otimaju, grabe najbolja sjedala u ovom kazalištu apsurda. Zašto? Zato jer nemamo želje, volje, snage konfrotirati se s njima. U načelu nas boli ona stvar tko se poigrava s nama dok nam je tlo pod nogama i dok imamo privid kontrole. Jebo funkcije i titule, bitno je da se ima za preživit i zadržat kakvo takvo dostojanstvo. I to je ono na što ta gamad računa. Daj im kruha i igara. Zamaži im oči. Plaća, kredit, doprinos, subvencija, doplatak, jednokratna pomoć. Utakmica, koncert, serija, lutrija, putovanje, pa i izlet na Sljeme. Eto vam narode da ne mislite da smo zaboravili na vas. Kupuju nas za sitne pare.
Puštamo kola bez kočnica da idu nizbroda i prepuštamo bezobzirnim lopovima pijanim od moći da nas vode. Jer nam eto nije baš tako loše kao gladnoj djeci u Somaliji ili Bangladešu. Je. Sve je dobro pobro dok ne zagrmi, al kad kiša zapljušti pokisnut će oni šta nisu kabanicu nabavili. A to smo navodno mi što ravnodušno puštamo da nam uvjete diktiraju lagodnost, višak lažnog ponosa, a manja kalcija u kičmi. I razne druge barabe.
I onda dramatski obrat. Moć i novac su afrodizijaci, to je fakat. Ali... Ali gdje se može naći iskrena sreća i širok osmjeh na naboranom licu? Evo ga kod mene. Nisam načitan niti enciklopedičan ili eruditiozan, ali imam obitelj koju volim, prijatelje s kojima mogu popit kavu ili pivu, a da se ne gledamo preko nišana. I sjećam se da sam negdje pročitao da su svi inteligenti predsjednici, zastupnici, državnici, pa čak i mafijaši koji su preživjeli, naglasak na preživjeli, sito i rešeto na kraju rekli da ih je moć i snaga iscrpila i da im je jedino bitno bilo imati obitelj i prijatelje kraj sebe. Nekoga kome ne moraju srat i glumit. Ne znam da li je to istina, ali ovo malo iskustva što imam mi šapće da bi mogla biti. Imam dijete koje kad pogledam dobijem srčani udar od sreće. Ili se rastalim od dragosti. Kad zbog njega probdijem cijelu noć osjećam se ko govno u zraku, ali mi nije krivo niti radi jedne probdijevene sekunde. A to mi je drugo dijete po redu. Ono prvo je na svojem prvom samostalnom putovanju. Na nekakvim ritmičko-gimnastičkim pripremama. U panici naprasno skraćuje razgovor, jer ima samo još šezdeset kuna na prepaid mobitelu, a sve je pare već potrošila na sladoled i poklone, iako se vraća tek u nedjelju. Sa sedam godina ipak ne možeš pojmiti neke apstraktne stvari kao što je novčana protuvrijednost. Ali znaš šta želiš i koga voliš.
Da skratim dugu priču. Izvanjski društveni uspjeh, dostignuće ili privid ugleda i poštovanja u društvu su, dugoročno gledajuć, kao i sve druge čovjekove tvorevine, prolazni i isprazni. Iako zasigurno gode taj tren. Kao što i udah dima cigarete, natakanje pivom s drugom alkoholnom subraćom, ili kljucanje nakon šuta žutog, nose privid sreće, ali čim prođu ostave još veću prazninu i potrebu za novim punjenjem. Sreću ne možete popiti, udahnuti ili ubrizgati. Ne možete je posuditi, kupiti, oteti ili jamiti. Ona je u vama samima. Čuči u mraku i čeka da je se sjetite, da je pronađete skrivenu u lijevoj pretklijetki i nježno je potapšate po pametnoj glavici. Da se razumijemo, nije to šetnja po parku, treba se potruditi. No bolje je na to vrijeme trošiti nego na potragu za moći i snagom. To dvoje će vas naći sami, ako ste za to stvoreni. Radije širokih očiju gledajte u svijet koji je takav kakav je i koji vam se htjeli ne htjeli lijepi na kožu. Na vama je da ne zaserete previše i da ljubite. Volite. To vas čini posebnim, to vas čini vrijednim dara kojeg vam je Bog dao. Života!
Post je objavljen 16.03.2009. u 23:22 sati.