Da se broje odgledani prijenosi na telki, bio bi na više Olimpijada od Mustapića...
Prvo čega se sjećam u cijelom životu je prijenos košarke iz Manile, ja baki u krilu i... Pa ne znam ko je prenosio...
I onda tako krenu slike...
Milka Babović je vječno dosadno i besmisleno bapski trkeljala o sivim bordo faldicama ruskih klizačica... Čak i kada je došla televizija u boji. Bez duha, unošenja, uzbuđenja - ko Ugarkovićka u kuhinji...
Dragan Nikitović je imao dosjetke, brzinu i pamćenje lošeg boksača u mirovini. Što je i bio. I jadniji i neartikuliraniji glas od Kovačevića. Dobro, niko nema jadniji i neartikulitaniji glas od Kovačevića...
Milojko Pantić je mislio da je popio svu pamet svijeta sve dok nije dobio packe legendarnom izjavom pri prijenosu tekme između Partizana i Zvezde - na teren izlaze fudbaleri Partizana, a evo i naših.
Vladanko Stojaković je bio najveći mediokritet generacije, nešto kao Pezzi na radiju, ali je u kabinici popušio par kutija pa bi prijenos njegovog gušenja češće bio zanimljiviji od same utakmice. Iako, Dođi 'vamo bato, to se ne sme. Žuta karta!
Najgori izdanak tzv. zagrebačke kulturne škole novinarstva bio je Zula, psovao majku gledateljima, nije znao ko je na terenu, ko u svlačionici, rezultat, poluvrijeme, ama baš ništa. Jednom je čak pobrkao dvije ekipe na terenu - nakon odigranih petnaest minuta.
Popovski i Kovinjalo su se trudili odraditi posao ispred sarajevskog studija i bili bi uglavnom preštreberasti i dosadni. Osim samog lika Popovskog kad bi zajapuren čitao vijesti kao kad Čiko vidi meso... I kovinjalovih švalerskih brkova.
Mladen Delić je u svojoj polusenilnosti i navijačkoj euforiji znao biti genijalan. Osim ako ne navijate za klub kao i on. Al čovjek je savršeno dočaravao ugođaj biritije i divno ga prenosio u eter.
Božo Sušec, najgora frizura hrvatske nakon Duška Lokina i onog iz PBZ-a je uvijek bio zagrebački Pantić, bahat i prepametan, ali je barem u svoj svojoj žabljoj nadmenosti ostavljao dojam najnačitanijeg i s najmanje felera.
Greška nad greškama, prepretenciozni fićfirić Zvonko Mihajlovski autor je najbesmislenijih izjava bivše tvorevine, za koje bi se mogao kladiti, da je u trenutku dok ih je izgovarao - mislio da su mudre. Kiša pada po celom terenu, čak i ispod korner zastavice, lopta je pocepala vazduh na kiseonik i vodonik... A danas ih djeca znaju napamet. I ja s njima...
U tu beogradsku furku tipova-švercera koji kao da su ispali iz Mućki u smeđim i sivim prekratkim sakoima ponekim bi se biserom uklopili i Duško Korać i Srđan Knežević, iako to nije bilo to.
S radija je u stihovima divno pleo Ivan Tomić, a ja bi se upišo kad bi samo i čuo ime Riste Kubure...
Moj osobni favorit za pišuriju bio je čovjek koji je po SFRJ sistemu - svaka republika - jedan komentator morao popuniti broj, on je bio Crna Gora, a zvao se Milorad Đurković. Neprofesionalan, neartikuliran, neobjektivan, nevjerojatan. Najsmješniji uz Zulu. Bravo momci, bravo Supermeni ili Hristos se rodi, Ćezena-Leće, jedan nula...
Slavko Cvitković je uvijek bio kiselkast i bezbojan s lošom percepcijom bilo kojeg sporta kojeg bi se primio, Mićo Dušanović lažno uzbuđen i slinav, a onda se raspala Juga i isplivali neki tugaljivi meketavi mediokriteti (osim Vele koji jedini ima malo duha), pa rađe gledam Eurosport nego da slušam štrebere bez duše.
Fale mi takvi komentatori s felerima.
Jako.
Jer nije se osamdesetih na morima pričalo o lektirama, u vojsci o Mozartu, na tulumima o filozofiji.
Ma dobro, je i o tome, ali komentatorski biseri su bila neizbježna i najdraža tema moje generacije rođene dalekih sedamdesetih.
Vječiti izvor smijeha, probijanje leda pri upoznavanju novih ljudi, neka lijepa, vesela spona do novih poznanstava.
I to je tak.
U Nikšiću pao gol, ali smo ga podigli, Bursać ponovo prvi na listi strijelaca.
Sto hiljada ljudi na Marakani, zamislite, dvesta hiljada dlanova.
Čudan način dodavanja, jako i nikome.
Bekend drop šot slajz paralela Mećira.
47,35, nema više vremena, Vujović, Radanović, gol, gol, goool...
Jedan od onih koji su nas konstantno nasmijavali godinama, onaj kojem je pala boca rakije na pod za vrijeme utakmice svjetskog prvenstva Brazil-Švedska, onaj koji bi počeo desetak priča tijekom prijenosa i završio najviše dvije, čovjek koji bi za razliku od sterilnih Praščićaka i drvenih Ćosića uvijek imao neki podatak koji ne bi imao nikakve veze sa sportom koji trenutno prenosi (rekao mi je tast pomoćnog trenera da je usnio čudan san, i sl.), govorio o zanokticama skijaša, tajnom životu konja i njihovih jahača, hobijima trenera umjetničkih klizača, ishrani gimnastičara, zanimanjima skijaša letača...
Jedan veliki je bio i Boris Mutić.
Često me znao nanervirat jer nikad nije pratio ono što se događa, pola si toga morao sam shvatit dok bi on drvio o kineskom horoskopu ili nečemu što mu je u prolazu prišapnuo serviser skija, ali sam puno prekasno shvatio da to i nije toliko lak, a ni posao iz snova.
Satima sam u kabinici s kutijom cigareta i prošvercanom brljom.
Pa ti seri moj golube bijeli dvaput po 45 minuta...
I u ovih trideset i nešto godina što sam slušao pijankasti mljackavi bariton starog Borisa, sad mi dođe kao nekakav kućni prijatelj.
Uvijek tu kad je neki sport, uvijek neki novi sport jer bi ga s nekog na kojem je zabrijao brzo makli u nepoznatom i sve manje eksponiranom smjeru, sve dok nije došao do mačevanja i drugih kojima nije znao pravila.
Ali program se ne bi okretao...
Kao ni kad bi na radiju svirao Cash.
Uvijek je bio nekako drukčiji od drugih.
A poslije ću vam reći nešto o Raveliju...
Zbogom šjor Božo, ostavili ste nekakav pečat negdje duboko unutra.
Sigurno se smijete dok sad prenosite ovu smijuriju odozgora...
Prijenos je završen, laka vam noć.
Post je objavljen 16.03.2009. u 22:54 sati.