Znam, poznajem te dugo. I u tom nedefiniranom periodu od neke dvije godine - iskusila sam i potrebno i nepotrebno. Ali nikada te necu zaboraviti, sta god da se desi. Uivjek ce u meni zivjeti onaj osjecaj.. da sam te mogla imati, da sam te mogla voljeti jos vise, jos jace, jos dublje. Ali jednostavno sam sve uprskala, tako brzo. Uvijek cu se kajati zbog tog, ali znas da sam prkosna, i nastavljam dalje, uvijek. Koliko god ja izgledala slabo nista ne moze da me slomi. Postoje dvije osobe u mom zivotu koje me poznaju tako dobro, a jedna od njih si ti. Mali, falis mi. Oni dugi razgovori do 6 ujutro, diskutovanje o planetama, mlijeko, usisivaci, nedeljno posmatranje vakumiranja, klijanje sjemenki, i jos puno toga. Ne znam zasto pisem pizdav post, i znam da ga neces procitati, i drago mi je da neces. Ali moram se negdje istresti. Nastavila sam dalje, naucila da volim nekog drugog, ovaj put cijelim srcem. Nije zauzeo tvoje mjesto, treba jos dugo do tog, ali je na dobrom putu. Ali sta god da se desi, uvijek cu biti tu za tebe cak i kada se napijes ko stoka, i kada se napusis toliko da ne vidis bor u parku, biti cu tu. Kada padnes sa stolice smijeti cemo se zajedno, i toplim dahom cu te natjerati da ustanes. Jedva cekam da vidim tvoj osmjeh ukrasen suncevim zraka.
Post je objavljen 16.03.2009. u 22:41 sati.