Jeli uistinu tako teško biti samo čovjek?!
U Drijenči je u drugom svjetskom ratu poginulo 101 osoba. Koliko je poznato skoro pa svi su poginuli ili ubijeni kao civilne osobe. Postoje još živi svjedoci koji znaju kako su neke od tih osoba zločinački ubijene.
Žalosno je što se zna da su mnoge od ubijenih ubili partizani koji su bili četnici kad su ubijali sve hrvate koji su u to vrijeme bili imućni i nešto su značili u svom kraju. Isti četnici koji su ubijali hrvate civile kasnije su prešli u partizane. Po završetku rata su dobili svi dobre mirovine a one koje su poubijali nigdje se nije smjelo ni spomenuti. Tek kasnije su sramno uspjeli neke od ubijenih pripisivati žrtvama fašizma ali ih nigdje nisu spominjali u podignutim partizanskim spomenicima.
Jasno je da se to sve moglo dobro skrivati za vrijeme dok su partizani u tim krajevima odlučivali o svemu i nitko se nije smio protiviti njihovoj volji a oni koji su znali istinu morali su šutjeti.
Zašto je danas nakon svega teško priznati istinu?
U Drijenči je podignuta KNJIGA ŽALOSTI poginulim i poubijanim Drjenčanima zahvaljujuči samim Drjenčanima. Ali kao da nitko nije odgovoran za zločin počinjen nad civilima.
Treba li i dalje šutjeti?
Što je sa pravdom za koju se tvrdi da ratni zločin nikada ne može zastarjeti?
Post je objavljen 16.03.2009. u 15:58 sati.