Otkada je rat formalno zabranjen kao metoda rješavanja sporova u međunarodnim odnosima (da, vrijeme kada je nekoga vojno napasti bilo sasvim legitimno sredstvo vođenja politike nije baš daleko iza nas), mirno rješavanje sporova postaje jedna od glavnih odrednica međunarodne politike. Povelja Ujedinjenih naroda propisuje u čl. 33. st. 1.:
Stranke svakog spora kojeg bi nastavljanje moglo dovesti u opasnost održavanje međunarodnog mira i sigurnosti moraju prije svega tražiti rješenje pomoću pregovora, ankete, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru.
Sredstva i postupci mirnog rješavanja sporova mogu se podijeliti u tri grupe:
a) diplomatski postupci čija rješenje se ne moraju temeljiti na međunarodnom pravu međunarodnom pravu (pregovori, posredovanje, dobre usluge, mirenje i izravnjanje)
b) sudski postupci temeljeni na međunarodnom pravu(sud i arbitražni sud – da arbitraža je samo jedan oblik sudovanja!)
c) postupci međunarodnih organizacija koji imaju diplomatska i sudska obilježja.
U narednim napisima objasniti ću svaki od navedenih oblika rješavanja međunarodnih sporova, pa i pokazati da je „obvezna medijacija“ o kojoj se ovih tjedana priča u biti nešto sasvim, sasvim drugo…
Post je objavljen 15.03.2009. u 22:35 sati.