„Ne želim te izgubiti!“
„Ni ja tebe! Niti ću! I zato moraš ići!“
„NE! Dopusti mi da ostanem!“
„Nikad si ne bih oprostio da zbog toga pogineš. Ideš natrag.“
„Ne, ja... DA SE NISI USUDIO!“
„SOLENO SAMATZKA!“
Otišla je. Dok se kanal između njihovih dimenzija zatvarao, prigušujući njene ljutite krikove, s mukom se uspravio iz hrpe drva koje je nekoć činilo veći dio namještaja prostorije i osvrnuo se oko sebe. Bio je sam, gad je već nestao. Vjerojatno ga čeka negdje u mračnom kutku, spreman da ga pokosi masnom okultarijom čim izviri. E pa, neće mu pružiti to zadovoljstvo. Ne još. Ako već danas mora poginuti, bit će to sa stilom!
__________ 1 __________
Probudilo ga je uporno kuckanje po prozoru. Pogledao je prema tvorcu zvuka i namrštio se jer tamo se nalazila sićušna ptica, djetlić po svoj prilici, i neumorno lupala po staklu kao da joj život ovisi o tome da uđe u prostoriju. Rish je odlučio ignorirati glupu životinju, nadajući se da će odustati od želje da porazbija čitavo okno i vjerojatno bi u tome i uspio da se djetlić nije naočigled preoblikovao i postao veoma nervozan labrador. Začudo, i dalje se održavao krilcima u zraku, samo što su krilca sada bila više od metra na svaku stranu i uznemiravala okolno raslinje.
Shvativši konačno, izvukao se iz kreveta, stresao kada je hladni zrak ošinuo njegovo golo tijelo, i krenuo otvoriti prozor. Uvlačeći se unutra, labrador je opet postao djetlić, pa bubamara, minijaturni zmaj i na koncu vuk.
„Što?“ pitao je Rish gledajući vuka ravno u oči. „Opet je naljutio arheusa?“
„Ha ha. Ne“, odvratio je reski glas ravno iz vučje gubice. „I daj se odjeni, još nisam jeo i želudac mi je osjetljiv.“
Dok je Rish rovio po hrpi odjeće na stolici pokraj kreveta, vuk je nastavio s popriličnom dozom nervoze u glasu.
„Bolje da požuriš s time, Len ti poručuje kako je došlo do određenih promjena i trebamo te na Akademiji čim prije.“
„Kakvih promjena?“ pitao je Rish navlačeći konačno donje rublje i nastavljajući s nasumično zgrabljenim hlačama s hrpe odjeće. „Nije valjda...?“
„Je, valjda je. Arheus je očito pod utjecajem kakve okultarije, ako mene pitaš. Inače ga ne krasi previše intelekta, a s ovom odlukom je nadmašio čak i moja očekivanja“, odvratio je zamišljeno Mox, odsutno zureći u Rishovu pozadinu dok je on vezivao obuću. „Zato se trebamo skupiti tamo svi da ga razuvjerimo jer ako mu ovo prođe, ne gine nam revolt. Građani se još nisu oporavili od spektakularnih gubitaka iz Greefha , još ako im novi rat natovarimo na vrat...“
Rat. Zar je stvarno bilo potrebno trošiti resurse i ljude ili pak riskirati građansku pobunu zbog jednog običnog gradića koji se drznuo poslati jednog jedinog špijuna? Pa taj jadnik je bio otkriven puno prije nego je napravio ikakvu štetu ili saznao išta korisno. Već su ga vratili natrag u nekoliko dijelova, zbilja nema potrebe za dodatnim osvećivanjem. Ali arheus valjda misli drukčije.
„Mox, budi srce i odi već jednom, javi Lenu da stižem za deset minuta. I još uvijek mi nije jasno zašto te nazvao Mox...“ nastavio je drobiti Rish dok je tražio luk i strijele, našavši ih iza uzglavlja kreveta. Kako su tamo dospjeli, nije se mogao sjetiti.
„Ma, zbog onog umalo, koliko ti još puta trebam ponoviti?“ odvratio je Mox, mijenjajući se opet u djetlića i lepršajući prema prozoru koji je Rish otvorio zamahom ruke i mumljajući ispod glasa. „Uuu, faco!“
Rish je ispratio Moxa pogledom, osvrnuo se još jednom po sobi, prikupio u džepove nekoliko sitnica koje je previdio i nakašljao se.
„Obidao davora seswa!“
Uz jedva osjetno strujanje zraka, slabašan i kratak crvenkasti bljesak te miris čokolade, pored njega se stvorio ris. Ženski ris. I izgledala je nervozno.
„Arethei pričaju o fenomenalnoj odluci vašeg arheusa“, rekla je risica. „I ne čudi se što već znam, Mwayjin jezik je brži od olujnog vjetra.“
„I koji je službeni stav s vaše strane?“ pitao je Rish, otvarajući vrata sobe i izlazeći u hodnik. Bio je prazan, što mu je i odgovaralo, jer nije imao vremena zastati i popričati s apsolutno svakim stanovnikom Prve Zračne Obrambene. Žurilo mu se na Akademiju zaustaviti posvemašnju glupost, ukoliko već nije bilo kasno.
„Nema ga“, odvratila je risica prateći Risha niz hodnik i bezbrojne kamene stepenice u neobično prohladno travanjsko jutro koje ih je dočekalo u dvorištu. „Mislim da Vijeće čeka vaše odluke prvo. Uostalom, nas se to ne tiče, ali budući da nas vi svejedno svaki put gnjavite tim mišljenjima, vjerojatno će i ovaj put na brzinu nešto skucati i poslati po nekom jadniku kad ga njegov čovjek prizove.“
Zora jedva da je probila u novi dan i stoga je dvorište bilo poprilično tamno i opasno jer su posvuda ležali razbacani rekviziti koje su obrambenci koristili pri vježbama. Sinoć je bio održan nekakav „polu-turnir“ u vještini gađanja iz luka na kojem Rish nije sudjelovao čisto iz razloga što mu se spavalo jer je čitav taj dan pomagao u obnovi porušene kuće jedne građanske obitelj. Morao je jer je jedan idiot pod njegovim zapovjedništvom otpustio minijaturni orkan, sve zahvaljujući hektolitri pive koju je strusio. Da nije bilo toga, bez problema bi pokupio prvu nagradu i otišao na spavanje s još jednom medaljom veličine graška. Polica mu ih je bila puna.
Obrambenci, kako su ih zvali građani, su bili odred gradske okultne vojske koja se specijalizirala u korištenju okultnih vještina za obranu od napada, kako okultnih, tako i od onih „običnih“ kao što su sjekire, mačevi ili goruće strijele. Građani su ih zvali „okultna vojska“ (ne samo njih nego i ostale Strategije), ne „magijska“ jer su „magijsko“ pripisivali lošim stvarima i silama zla dok im je okultno bilo nešto „više“ što se nisu ni trudili shvatiti no bilo je smatrano pravim darom jer ih je štitilo od „magije“.
Naravno, ono što građani nisu znali jer nije bilo potrebe za tim je da postoji još detaljnija podjela od one na obrambence, navalnike i liječnike. Unutar svake od ove tri Strategije (od ukupno četiri, filozofija nije spadala pod vojnu granu, naravno) postojale su još podjele na Vatrenu, Zračnu, Vodenu i Zemljanu, ovisi o elementu koji je određeni okultnik usavršio. Sve što si morao napraviti jest roditi se kao prvo muško u svojoj obitelj i odlazak na Akademiju ti je bio zajamčen. Naravno, to još uvijek nije značilo da postaješ okultnik, trebalo je još proći i prvi pravi test o kojem je sve ovisilo… Ostala muška djeca imala su pravo izbora u vezi odlaska na Akademiju. Žene su također mogle ali izuzetno rijetko su išle. Bilo ih je, naravno, ali manje, puno manje. Većinom su birale Liječničku strategiju jer su se dobro snalazile u zamršenim anatomskim prikazima ljudskog tijela i svim tim silnim stručnim nazivima. No, bila je i pokoja koja se okušala i u ostalim Strategijama i dobro ih je išlo, Rish je to morao priznati.
„Ne hvališi se toliko, znaš dobro da te čujem i kad sam sa sobom pričaš!“ rekla je Alecto smiješeći se i pospješila korak da se pomazi o Rishovu ruku. „Osim toga, kome se imaš dokazivati? Ja već znam da si najbolji!“
Rish je osjetio jedva primjetnu dozu ljubomore u njenu glasu ali nije htio reći ništa. Volio je svoju aretheu više nego ikoga na ovom svijetu. Štoviše, nitko mu drugi za ljubav nije ni trebao. Dobro se sjećao dana kada je prvi put svoj um podijelio s drugim bićem i osjećaja koji ga je obuzeo kada je shvatio koliko ga to isto biće voli. Zavoljeli su se iste sekunde nakon što se kanal ustalio među dimenzijama i otad ne mogu podnijeti razdvojenost dulju od nekoliko sati. A sada je bila ljubomorna jer je smatrala da on pokušava nekoga šarmirati!
„Bez brige, Al, neće se to tako skoro dogoditi“, odvratio joj je ipak, bez dodatnih pojašnjenja što je „to“ točno jer je znao da ona zna. „Možeš li za promjenu biti malo korisna i preoblikovati se u nešto veliko i krilato? Ne vidim ništa i jedva hodam, a ionako kasnimo.“
Alecto je za manje od sekunde postala orao veličine povećih kola i čučnula da je Rish zajaše. Poletjeli su prema zgradi u daljini čiji su se mnogobrojni tornjevi počeli jedan po jedan kupati u nadolazećoj zlatnoj svjetlosti izlazećeg Sunca.
__________ 2 __________
Len ga je čekao u dvorištu, zajedno s Moxom koji je nezainteresirano obrađivao svoje vučje krzno. Obadvojica su podignuli pogled kada je Alecto kliknula poviše njih i žurno napravili mjesta kako bi mogla sletjeti. Čim je Rish sišao s njenih leđa, preoblikovala se ponovo u risa i krenula pozdraviti Moxa. Za to vrijeme Len je već bio zgrabio Risha za rukav i gurnuo ga prema kamenim stepenicama Akademije, istovremeno mu otimajući luk iz ruke i na njegovo mjesto gurajući svitak s popisom okultnika koji su bili spremni slijediti kakav god hir arheus danas izmislio. Rish je bio organizator svoje regimente, Prve Zračne Obrambene i jedini poviše njega bio je Dran, vođa. Naravno, vođe svih regimenti jedne elementarne strategije odgovarale su svom upravitelju no oni su bili više administrativnog tipa. Činovi su bili jednostavni, smisleni i jasni čak i najvećem laiku građaninu upravo zato da se izbjegne konfuzija s njihovim generalima, majorima ili čime već ne. I građani su imali svoju vojsku, „običnu“ vojsku koja je sređivala „obične“ ratove. No često su zvali u pomoć i okultnike, čisto zato jer su se navikli na „instant-rješenja“. Također, mogla se primijetiti i određena stagnacija u broju upisanih u građansku vojsku. Činilo se da vlast shvaća kako nema potrebe za trošenjem tone zlata na jednu vojsku, kada drugu imaju besplatno.
Naime, okultnici nisu dobivali niti novčića od gradskih vlasti; svu im je imovinu osigurala Akademija koja se, pak, snabdijevala iz vlastitih rudnika koji su se, doduše, nalazili na teritoriju grada no vješto skriveni. Tek je na petnaest posto svojih izvora bogatstava plaćala gradu porez. Budući da je vlast bila uvjerena kako ima Akademiju na veoma kratkoj financijskoj uzdi, odlučila je biti velikodušna pa skinuti nekoliko posto, a zauzvrat tražiti okultnu zaštitu. Akademija je i više nego pristala, uz uvjet da vlast ne traži potpunu kontrolu nad okultnom vojskom nego da im se dopusti određena doza autonomije. Pohlepni kakvi jesu, lakomi na brze i jednostavne okršaje sa svojim susjedima, predstavnici vlasti su pristali na sve, samo da zlato nastavi stizati u gradsku riznicu. I zbog svega toga, građanska se vojska, zajedno sa svojim pompoznim činovima zadržala više kako kakav relikt prošlosti, uspomena na dane kada se trebalo malo i pomučiti za svoje ciljeve. Štoviše, do Risha su doprle glasine kako vlast čak razmišlja i o potpunom raspustu građanske vojske kako bi smanjili troškove u potpunosti. „Lihvari, gulikože i gotovani“, zaključio je Rish svoj unutarnji monolog. „A što je najbolje od svega, građani nemaju pojma o svim tim prljavim igrama i još uvijek vjeruju kako se svi uzajamno vole!“
„Evo, pregledaj to i javi mi je li sve u redu“, požurio je Len, usput sveudilj gurajući Risha uzbrdo i ometajući mu tok misli. „Mislim da bi nekolicinu trebalo izuzeti, onih nekoliko koji su prošli put otpuhali pola vlastitih strijela jer su bili pijani ko deve! Kao i tvog pametnog mamlaza koji je sravnio sa zemljom kuću onih sirotana u Kovačkoj ulici.“
„Maknut ću ih, neka stoje doma i čitaju `Uvod u borbenu elementologiju`, ukoliko budu u stanju otvoriti oči. A i javit ću Dranu da ih preda na disciplinsko usmjeravanje, to se više ne da trpjeti“, odvratio je Rish, čitajući popis okultnika svoje regimente koji su se prijavili kao spremni. „Što Bramku nije upravo žena rodila?“
„Je. I kakve to veze ima i sa čim?“ odvratio je Len. „On je okultnik! Ništa drugo nije važnije od toga!“
„Svejedno, mičem ga.“
„Otkad ti zvučiš kao Akademijin propagandni letak?“ pitala je Alecto Lena, dolepršavši u obliku žune na Rishovo rame. „Vidim da je ispiranje mozga bilo veoma uspješno.“
Nije imao vremena za repliku jer su upravo stajali pred ogromnim crnim vratima ispred kojih ih je već čekao Tritr, osobni arheusov pomoćnik. Bio je prastar, toliko star da ga je njegova arethea morala pridržavati dok je hodao kako ne bi pokleknuo nakon samo dva koraka. Lica izdužena kao u konja, samo bez topline i znatiželje u očima, ošinuo ih je prijekornim pogledom.
„Svi ostali organizatori su već odavno stigli!“ prekorio ih je sipljivim glasom. „Da ne spominjem subarheuse i proarheuse! Gdje ste do sad?!“
„Pa uz dužno poštovanje, dragi Tritre, nije da baš nestrpljivo iščekujem svaku arheusovu suludu zamisao!“ odvratio je Rish svađalačkim tonom. Alecto se preoblikovala u ogromnog pauka i pogledala svog čovjeka, a u svakom od osam očiju očitavao se prijekor. Shvativši njezin osmerostruki mig, Rish je nastavio nešto mirnijim glasom.
„Gdje je sastanak? Ispričavamo se zbog kašnjenja, tek nam je maloprije javljeno.“
„Gdje i uvijek, u Vijećnici. Požurite, no već jednom!“ Tritr je uzviknuo i nestao kroz obližnja vrata, nevidljiva jer su bila skrivena u zidu. Rish i Len su prošli kroz teška, crna vrata ispred kojih ih je Tritr zaskočio i nastavili prema četvrtom katu.
„Nisi smio navaliti na tog starca tako, nije on kriv što je prastar i što ga arheus ne želi otpustiti!“ prekorila je Alecto Risha sad i glasom. „Arheus je onu klauzulu `do smrti` stvarno ozbiljno shvatio.“
„Svejedno, stari mi diže tlak i najradije bih ga poslao u Sjeverne krajeve najjačim tornadom što sam ga sposoban stvoriti!“ odvratio je Rish sijevajući pogledom. Nije volio tog starca i gotovo! Bio je bezobrazan, naprasit, iritantan i star!
Len je, u međuvremenu, očito bio živo udubljen u mentalni razgovor s Moxom jer su im se obojici lica grčila u grimase koje su pratile neizgovorene riječi. Bilo je smiješno gledati kako arethei i ljudi komuniciraju umovima jer iako ni jedna riječ nije bila izgovorena, mimika i geste su svejedno bile prisutne i bez problema se moglo očitati barem u kojem tonu se rasprava vodi. Ova se, sudeći po Lenovim izrazima lica, bazirala na negodovanju s njegove strane i upornim nasrtajima s Moxove.
„Vas dvojica,“ viknuo je Rish, prekidajući njihovu žučnu raspravu, „dosta s tom vikom, ulazimo!“
Jedno po jedno, četvero bića zakoračilo je kroz nova ogromna crna vrata i našlo se pred punim sastavom Vijeća.
__________ 3 __________
Arheus je dominirao prostorom isključivo zahvaljujući impozantnoj povišenoj poziciji na kojoj se nalazila njegova stolica. Inače je izgledao veoma loše, čak i za lijepa vremena. Duboke bore okruživale su mu suhonjavo, okruglo lice, uokvireno pramenovima masne, kao ugljen crne kose. Na jedvite jade izvukao je jednu sasušenu ruku iz nabora svog nakićenog ogrtača i uperio čvornati prst u Risha i Lena.
„Kasnite!“ procvilio je s teškom mukom. „Rat samo što nije počeo, a dvojica mojih najboljih organizatora šetuckaju po gradu!“
„Oprostite, arheuse Tojf,“ preduhitrio je Len Risha, „no za sastanak sam saznao tek prije nešto manje od pola sata i odmah obavijestio Risha. Da su nam javili prije...“
„Da, no, sjednite već jednom. Ma jesu li to arethei s vama? Molim vas!“
Obadvojica su se mentalno na brzinu ispričala svojim pratiocima i izgovorili identičnu formulaciju. „Soleno samatzka!“ Alecto i Mox su utonuli u zrak oko sebe i nestali, usput šibajući arheusa veoma prodornim pogledom, kao da mu pokušavaju dati do znanja da je njegova nova odluka vezana za politiku prema okolnim gradovima naprosto lišena svakog intelekta. Ni Rishu ni Lenu nije bilo jasno zašto moraju otpustiti svoje pratioce, to inače nije bila obveza prilikom sastanaka Vijeća, no nisu se htjeli upuštati u rasprave s arheusom kad je ionako već bio u rasutom stanju.
„Arheuse, dopustite da nastavim“, javio se jedan od subarheusa s vrha stola. „Prije nego što su nas prekinuli, govorio sam o nužnosti odgode ovog sukoba. Jednostavno nismo spremni sukobiti se s Rewsartom, pogotovo ne nakon jedva izvojevane bitke kod Greefha. Regimente su nam u rasulu, izgubili smo čitavu jednu regimentu liječnika jer je onaj IDIOT od Jofgara zaključio da je sigurno ukloniti zaštite vaše regimente, Rish. „
Rish se samo blago naklonio u subarheusovu smjeru. Čovjek je istinu zborio, vojno stanje Akademije trenutno je bilo poprilično trulo.
„Ne!“
„Arheuse, zbilja!“ nastavio je sada već očajni subarheus. Očito je ovu raspravu s arheusom vodio već dulje vrijeme. „Slušajte nas! Ako krenemo na Rewsart, izginut ćemo!
„Ima razloga!“
„Arheuse.“ Sada se javio drugi subarheus, naginjući se naprijed da bi ga starac mogao vidjeti. „Koje je opravdanje za slanje tisuće dobrih dečki u smrt?“
„Arethei.“
Muk. Sve glave Vijeća pogledale su jedna drugu, žamor je zazujao prostorijom kao roj bijesnih pčela. Nikome nije bilo jasno što je arheus mislio pod tim „arethei“, što s njima? Nikad do sada nisu uzrokovali nikakve probleme, dapače, bili su i više nego korisni. Zašto odjednom zbog njih ići u rat?
„Arheuse, mislim da zborim u ime svih prisutnih kada kažem da ne razumijem o čemu govorite“, javio se sada treći subarheus, čovjek izuzetno dubokog i umirujućeg glasa. „Zar su arethei promijenili stranu?“
„Ne još.“
Opet žamor, ovaj put jači, kao da se pčelama pridružila i horda osa. Tek su sada svi bili zbunjeni. Rishu je napokon svanulo zašto je arheus zamolio da Len i on otpuste svoje aretheije, i zašto ni ostalih nije bilo u prostoriji. Ovo očito nisu smjeli čuti, štogod to „ovo“ bilo. U međuvremenu, arheus je nastavio.
„Špijun. Onaj koji je uletio u Akademiju prije nekih tjedan dana! Formulacije!!! Svitci!!!
Arheus je pričao nepovezano i bilo ga je teško pratiti. Dok su se svi mučili s odgonetavanjem njegovih istrzanih rečenica, jednome od subarheusa izraz lica se promijenio i glasno je uzdahnuo. Bilo je očito da je shvatio. Tišina se spustila nad Vijeće brzinom munje, sve glave sad su gledale izbezumljenog subarheusa i čekale.
„Svvvvitttci?“ pitao je prestravljeni subarheus. „Nema ih???“
„NE!“
Taj „ne“ bio je otpjevan u višeglasju. Polovica Vijeća je sad uzdahnula sinkronizirano, sve ruke su se uhvatile za svoje glave i svi nosovi su suosjećajno šmrcnuli. Rish i Len su se pogledali, obojica podignutih obrva, zatim su iste takve poglede uputili ostalim organizatorima. Posljednji koji je povezao šuplje arehusove rečenice u zastrašujuće saznanje je bio proarheus Vatrene navalne pa se i on uhvatio za glavu i duboko i kvalitetno šmrcnuo.
„Može li netko prestati sa šmrcanjem i uzdasima i objasniti nama stratezima o čemu se konkretno radi? Mislim, ako se već moram uhvatiti za glavu i šmrkati nos, želim barem znati zašto!“ progovorio je Rish glasno, razbijajući sveopće naricanje koje je vladalo prostorijom.
„Kolega!“ obratio mu se subarheus filozofije, onaj koji je prvi shvatio. „Formulacije prizivanja i otpuštanja aretheija! One koje su povjerene nama i samo nama! Nestale!“
__________ 4 __________
Vijećanje je nakon otkrića glavnog problema veoma brzo bilo okončano. Odlučeno je krenuti na Reswart čim prije kako bi se minimalizirala šteta. Nikome, doduše, nije bilo jasno kolika šteta zapravo jest jer su svi živjeli u uvjerenju da špijun nije stigao ništa konkretno učiniti prije nego je bio uhvaćen. Naravno, da su filozofi bili malo manje entuzijastični prilikom ispitivanja, špijun bi vjerojatno i danas bio živ i mogao bi puno toga objasniti.
Za početak, Rish bi ga volio pitati kako je uspio klisnuti pored tri navalne i dvije obrambene straže koje su sjedile na putu prema tamnicama gdje je ujedno bila smještena i okultna knjižnica. Nadalje, Rishu nije bilo jasno kako je lopov znao gdje i što treba tražiti jer svitci su bili velika nepoznanica većini stanovništva Il-hid-Astriala, pa i njemu samome. Tek nakon vijećanja, Rish je saznao za njihovo postojanje, a težine situacije u kojoj su se sada nalazili postao je svjestan kada mu je arheus osobno pojasnio magnitudu njihova gubitka.
Len je također bio iznenađen ali i ljutit jer je ipak bio zadužen za osiguranje Akademije, a nitko mu nikada nije rekao o čemu se radi u tim svitcima i zašto ih toliko marljivo mora čuvati. Svoj protest pokušao je istresti u kratkih pet minuta čak pred subarheusom Navalne strategije ali bez uspjeha. Pokazalo se da je, do maloprije, veoma mali broj ljudi uopće znao za svitke, a sada za njih zna pola vojnog tijela Akademije. Arheus ih je svih obvezao na čuvanje tajne i zaprijetio smrću bilo kome tko odluči razvezati svoju gubicu u nekoj od astrialovih brojnih krčmi. Svitci su i dalje morali ostati tajna.
Svitci. Nitko se nije mogao sjetiti odakle su stigli, tko ih je donio niti što na njima točno piše jer prijevoda nije bilo. Zahvaljujući nekom nadobudnom sanjaru koji je odlučio pročitati prvi redak prvog svitka (od ukupno dva) najbolje kako je umio, jer izgovor nije znao, danas svi okultnici uživaju u prijateljstvu i pomoći svojih aretheija. Naime, tom nesretnom sanjaru se nakon izgovaranja formulacije ukazalo biće. Krava. Koja se preoblikovala u kamen veličine zeca. Potom u tisu i onda natrag u kravu. A kad je krava progovorila, nedužni sanjar je pao u nesvijest. Da nije bilo krave, udario bi glavom ravno o šiljati kamen iza sebe i na mjestu ostao mrtav. Ovako ga je arethea spasila i omogućila svima ostalima da saznaju što je bilo.
U danima, mjesecima i godinama koje su uslijedile, sve više i više ljudi odlučilo je pročitati tu famoznu formulaciju. Obraćali su se sanjaru, sada već popularnom sanjaru, za pomoć pri izgovoru jer nisu nešto htjeli krivo naglasiti ili izostaviti koje slovo i potom uživali u spoznaji da se i njima ukazalo biće. Nije prošlo dugo vremena, a arethei su podučili svoje ljude okultnome. Jednu stvar, doduše, nisu htjeli podučiti novoosnovani red ljudi, okultnike, a to je prijevod ostatka svitaka. Još su samo dvije formulacije polučile uspjehom nakon izgovaranja, ostale su zvučale jednako mrtvo kao i izvikivanje riječi „kreten“ u vjetar. Jedna od njih vraćala bi dotičnog aretheija natrag u njegovu dimenziju, a druga bi otvarala kanal, upravo dovoljno širok da jedino aretheijeve misli mogu procuriti na ovaj svijet, no ne i on sam.
Sve to odigralo se toliko davno da više nitko ne pamti kada. Velika katastrofa, dvije tisuće godina prije Rishova i Lenova vremena izbrisala je gotovo sve tragove već spomenutog nesretnog sanjara, osim djelića informacija s kravom i oštrim kamenom. Jedino što se zna je da su arethei i ljudi povezani na toliko načina da se Rishu činilo čudnim što oduvijek nisu bili zajedno. Možda i jesu, možda je priča o sanjaru samo basna, to nitko ne zna, a arethei su bili veoma kriptični u svojim odgovorima na ta „neprirodna“ pitanja, kako su to oni zvali. No ono što se zna je da tajna aretheija više nije sigurna.
Postojali su i drugi gradovi osim Il-hid-Astriala koji su otkrili da se može manipulirati prirodnim elementima. Na koje načine su to otkrili, nitko od okultnika na Akademiji nije znao, a živo ih je zanimalo. Znalo se pouzdano da svoje vještine nisu pokupili od aretheija jer su sami arethei ispričali da nisu povezani ni sa kim osim s Astrialom. Nitko ih nikad nije prizvao osim stanovnika Rishova grada. Na pitanje bi li pristali na dijeljenje s drugim gradovima nisu odgovarali; dostojanstveni kao i uvijek, okrenuli bi temu na obrazovanje mladih okultnika ili na tekuće afere u gradu. Zato su i sami građani, koji su na aretheije gledali kao na nekakve polubogove, smatrali da su njihovi okultnici čisti, dok je sve ostalo „prljava magija“.
Upravo zbog toga, arheus je s ovog sastanka Vijeća izuzeo aretheije jer im nije htio odmah priznati da su svitci izgubljeni i da postoji mogućnost otkrivanja tajni njihovih prizivanja ostalima. Istini za volju, neki od proarheusa istaknuo je da svitci možda nisu ukradeni, samo zagubljeni negdje na Akademiji, budući da je špijun uhvaćen i pretražen i kod njega nije nađeno bilo ništa. Ono što proarheus nije znao, no Rish preko Lena, zaduženog za osiguranje Akademije, jest je to da je špijun imao pomoćnika. Još jednog kolegu iz Reswarta ili nekog vrbovanog okultnika iz samog Il-hid-Astriala, to se nije znalo, budući da je špijun bio mučen malo žešće nego inače.
Rish je posebno živciralo što se stihijski kretalo s planovima napada na Reswart, a da se nije prethodno sa stopostotnom sigurnošću utvrdilo da su svitci krenuli prema dotičnome gradu. To je bila jedna od boljki ljudi njegove klase, klase „povlaštenih“, što su vjerovali da će ih okultno i aretheiji izvući iz baš svake situacije. „Pa što ako i nisu ukrali naše svitke“, rekao je jedan glupi navalnik nakon što je vijest o možebitnom napadu na Reswart procurila među vojsku, „idemo ih svejedno razvalit, moj arethei me do sad sto puta izvadio iz sigurne smrti i opet će, jel tako, Lofe?“. Takav stav sve se češće mogao čuti među pripadnicima regimenti koje su se vraćale s pobjedama iz ratova. Aretheiji, okultno i usijane glave, loša kombinacija.
No, vremena je bilo malo. Ako su svitci doista ukradeni i ako upravo putuju prema Reswartu, treba krenuti s planovima odmah jer se nije znalo jesu li svitci u obrazovanim ili neobrazovanim rukama, koliko je dotična osoba vična čitanju i guranju nosa u krive stvari. Budući da je nestalo još dvadesetak svitaka čija je vrijednost, u usporedbi sa „svitcima“, sada bila zanemariva, vjerovalo se da pljačkaš nije znao što zapravo drži u rukama. Uz ove bitne, nestali su nasumični svitci koji nisu otkrivali konkretnu namjeru pljačke. Možda je lopov dobio naputke da zgrabi najviše čuvane ili najbolje ukrašene svitke jer obično takvi sadrže vrijedne informacije. Stoga Rish nije htio čekati na okupljanje čitave vojske i njenu procjenu. Odlučio je krenuti odmah. Alecto je bila oduševljena.
__________ 5 __________
Svoj plan iznio je Lenu kojeg je pronašao kako rovi po okultnoj knjižnici u tamnicama Akademije.
„Želiš ŠTO?“ pitao ga je Len, iščuđujući se, istovremeno zatvarajući željezom okovanu škrinju i gurajući je na jedvite jade natrag u njenu udubinu u zidu. „Potjera?“
„Razmisli malo!“ nastavio je Rish uzbuđeno. „Pljačkaš nije mogao daleko dospjeti u tjedan dana, Reswart je poprilično udaljen od nas i ako se kretao bez stajanja, jedva da je stigao do polovice puta!“
Len je odmahnuo rukom, mršteći se.
„Daj, čovječe!“ viknuo je sad već očajni Rish. „Alecto će me ponijeti, neću ići pješice nego na konju, pronaći ću gada, zatući ga i vratiti svitke natrag! Reswart ne mora ni znati da su bili na pragu velikog otkrića!“
„To što predlažeš je dobro u svojoj osnovi“, odvratio mu je Len, pokazujući mu da napusti prostoriju jer je mora zatvoriti vatrenim pečatom, „ali ne znamo ništa o tom čovjeku, je li uopće pobjegao, je li među nama, tko je, kuda je i kada je! Ništa. Jedino što možeš postići tim svojim uzaludnim lovom je da te Reswart otkrije i onda jao si ga svima. Ovako barem imamo element iznenađenja.“
„Baš.“
„Gle, ja te zadržati ne mogu“, rekao mu je Len, izgovarajući kratku frazu na napuštenome jeziku i stvarajući vatreni obruč oko dovratka. „Ali ti mogu dati savjet kao najbolji prijatelj, a to je da ne trčiš kao guska u maglu nego da pričekaš da se cijela stvar pokrene.“
„Ići ću“, Rish je tvrdoglavo ponovio, više za sebe. „Znam da je tip već na pola puta prema Reswartu, ne pitaj kako znam ali znam. Idem za njim, taman se ne vratio. Neka vojskica krene za mnom poslije.“
„E, pa, idem onda i ja s tobom!“
__________ 6 __________
Ogroman sivi oblak doplovio je s juga i prijeteći krenuo prema unutrašnjosti, puštajući putem tek pokoju kap, kao nagovještaj skore opake oluje. Nedugo za njim stigli su i ostali, svaki noseći svoj teret i jedva čekajući da ga negdje ispusti.
Jedna ljudska prilika čučala je u grmu borovnice, što nije bilo ugodno, uzevši u obzir da se grm svim raspoloživim snagama branio od uljeza, i čekala. Bila je tamne puti, ta prilika, lica uokvirena jednako tamnom i dugom kosom koju je nehajno vezala u raščupani rep, samo da joj ne smeta dok se koncentrira. A koncentrirala se na drugu ljudsku priliku, niskog muškarca koji je jurio cestom i spoticao se, neprestano se osvrćući što bi samo uzrokovalo novo posrtanje preko čvornatog korijenja i oštrog kamenja. Posrćuća prilika bila je još predaleko i prva, vrebajuća prilika, odlučila je pričekati. Usrdno se nadala da će kiša pričekati još nekoliko minuta jer ako sada padne, osoba koju vreba će se skriti među drveće i propast će joj ulov. Bila je gladna, bijesna i nadasve promrznuta, a trčeća osoba nosila je lijep plašt i torbu nabreklu kao da pet kilograma pečenog mesa čeka samo na nju.
Pljuk! Pljuk-pljuk! Žena je pogledala nebo i namrgodila se: kapi su se spuštale jedna za drugom kao da se rugaju njenom zavijajućem želucu. Podigla je luk, postavila strijelu i napela tetivu. Čekala je; još samo malo! Muškarac se opet spotaknuo, valjda petnaesti put u pet minuta, ali nije odustajao. Kiša još nije bila dovoljno jaka da bi ga natjerala na skrivanje pod krošnjama. Super, pomislila je, maknula smeđu kosu s lica i ponovo naciljala. Nadala se da neće pogoditi u kritično mjesto, nije željela muškarcu smrt, nikome nije željela smrt, samo je bila gladna, a već u tri sela nije smjela ući jer su je previše puta uhvatili u krađi. Još jednom i prijeti joj lomača.
Kiša je sada počela upornije padati i zrak je uskoro bio ispunjen sivom, hladnom izmaglicom. Žena je potiho proklela i napela mišiće ruke: sad ili nikad! U trenutku kada je htjela otpustiti strijelu, preplašio ju je glasni „pop“ i iznenadni miris breskve i od iznenađenja je ispucala strijelu put nemilosrdnog sivog oblaka, kao da mu se želi osvetiti zbog preuranjene kiše. Munjevito se okrenula, usput potežući okrhnuti bodež iz korica.
„Nemoj!“
„Kreja?“
„Da, ja sam, spremi to!“
„Kreja?“ ponovila je opet žena, još uvijek ne vjerujući. „Ti nisi bila san?“
„Kakav san, veoma sam stvarna! Dobro da sam stigla na vrijeme, da si ga ubila...“
„Nisam ga htjela ubiti, samo... onesposobiti. Gladna sam.“
„Ne, pusti ga... Veoma je bitan i ne znaš koliko. I ti si bitna, još i više nego on. Ne mogu dopustiti da ti se išta dogodi, posljedice bi bile...“
„Gladna sam.“
„Sjedi tu i ne miči se. Sjećaš li se onih riječi od jučer?“ pitala je Kreja dok je dugokosa žena spuštala tobolac s ramena.
„Recimo“, odvratila je.
„Super, onda. Zapali vatru i ne brini se zbog dima, osim onog tipa, nema nikoga u krugu od nekoliko kilometara, a on se neće zaustavljati, to ti jamčim“, savjetovala ju je Kreja. „Ja se vraćam s jelenjim butom čim se vatra razgori.“
Žena je promatrala kako vjeverica skakuće s jedne grane grma na drugu te se naposljetku baca prema tlu, putem se preoblikovavši u planinsku pumu. Ponovo joj je došlo slabo od tog prizora, isto kao i jučer. ŠTO je Kreja, pitala je samu sebe dok se i sama izvlačila iz grma i krenula u potragu za suhim grančicama. Kiša je bila prestala, prevrtljiva gadura, da barem nije ni pala! Tip bi već ležao u bolovima, a ona petsto metara dalje i uživala u hrani koje je ruksak jamačno bio pun.
Jedva je pronašla šaku granja koje kiša još nije bila dohvatila i naslagala ih na urednu hrpicu. Potom je palcem i kažiprstom stegnula korijen nosa, pokušavajući se sjetiti riječi koje ju je Kreja jučer, u onome što je bila uvjerena da je san, naučila. Razmišljala je punih pet minuta i zaključila da vrijedi pokušati, što li se lošeg može dogoditi ako pogriješi? Ispružila je ruku poviše grančica i šapnula „Rutuel gnese!“
Učinak je bio trenutačan! Vatra je veselo buknula i iz njenog dlana se spustila na grane, paleći ih u trenu. Žena je uplašeno odskočila i otresla dlan, iako ju nije bolio. Buljila je u mjesto na dlanu odakle je vatra izletjela pa prešla preko njega prstima. Ništa, gladak i pun bora kao i uvijek. S nepovjerenjem je gledala u topli plamen pred sobom i zatim polako ispružila ruke. Ništa nije frcnulo, a toplina je bila predivna. Čučnula je i nastavila se grijati, gledajući prema mjestu gdje je zadnji put vidjela Kreju. Čula je nešto.
„Vaera! Imam ga!“
__________ 7 __________
Konj je čekao u dvorištu. Nervozno je trzao glavom i kopao kopitom po tlu, dižući oblačke prljave prašine u zrak. Čovjek pored njega nije na to obraćao pozornost nego je i dalje buljio u daljinu, istežući vrat kako bi vidio preko drvenog zida koji je dijelio dvorište vojarne od ostatka grada. Konj je zarzao, strignuvši ušima i lupnuvši još jače kopitom po tlu. Čovjek i dalje nije reagirao i konju je bilo svega dosta.
„Ne popneš li se na mene ove sekunde, bacam sedlo u prašinu i idem po sjekiru da te zamlatim!“ vrisnula je konjska gubica na čovjeka pored sebe, prskajući ga slinom. „POKRET!!!“
„Evo, evo“, odvratio je Rish, odvraćajući pogled od nepregledne daljine ispred sebe i gledajući prema ulaznim vratima vojarne, „Len samo što nije.“
„A“, rekao je konj sućutno. „Opet ga se čeka, je li? A prošli put se reklo da će ga se rasčerečiti nožem ako zakasni makar i jednu minutu! Ti si zaljubljen u njega!“
„Alecto, kobilo!“ rekao je Rish, mazeći konja po sjajnoj grivi. „Opet si ljubomorna! I to na LENA!“
Alecto nije imala vremena za ljutiti odgovor jer se Len upravo stropoštao niz stube, noseći sedlo, oteži mač, tri para čizama, ruksak i tri čuturice očito upravo ispunjene vodom jer su se još uvijek presijavale, mokre, na zalazećem suncu. Dok je napola padao niza stube, Len je izgovorio sada već toliko vrijednu formulaciju i pored njega se, u kratkom krvavocrvenom bljesku i s oštrim mirisom zagorenih krumpira, pojavio Mox u obličju najružnijeg konja što su ga Alecto i Rish ikada vidjeli. Bilo je očito da je ljut što mora glumiti tegleću marvu.
„Mox, svih ti konja, pa kakva je to raga?“ pitao ga je zatečeni Len kojem je od šoka koji je uzrokovala Moxova nadrealna pojava, poispadala sva oprema iz ruku, usput ga dobro pričepivši po svakom od deset prstiju na nogama.
„Ne znam.“
„Kao da nikad konja nisi vidio“, ustrajao je Len. „Ajde, molim te!“
Tiho vrtloženje zraka i za manje od sekunde pred njima je stajao vranac, pomalo izubijan i mršav ali puno bolji od već spomenute rage koja je izgledala nesposobno za nositi i komad pljesniva kruha. Len je pohvalno potapšao Moxa, zagrlio ga, poljubio u ružnu, ofucanu gubicu i natovario mu sedlo na leđa. Rish se za to vrijeme popeo na Alecto i namjestio si noge u stremene, šapućući svojoj kobili na uho nešto što ju je natjeralo na glasni, rzavi smijeh. Mox je na to nervozno strignuo ušima i zagledao se prodornim pogledom u Alecto, koja je ušutjela istoga trena. Svejedno, pogled joj je titrao između Moxovih očiju i Moxova donjeg dijela tijela koje je bilo, blago rečeno, „ukočeno“.
„Čujem li i jednu riječ,“ šaputao je Mox jezivo prijetećim glasom, „gorjet ćete!“
Krenuli su.
__________ 8 __________
Vatra je već polako dogorijevala kada je Vaera konačno skupila dovoljno snage da se obrati Kreji i pita je za objašnjenje. Odbacila je jelenju koščicu koju je sve do tada cuclala i zagledala se u malenu vjevericu koja si je sređivala krzno, budno je promatrajući jednim velikim crnim okom. Primijetivši da je Vaera intenzivno gleda, vjeverica je spustila šapice niz tijelo i primirila se, čekajući.
„Ne razumijem.“
Vjeverica je blago poskočila i u zračnom vrtlogu koji je potrajao manje od sekunde, pretvorila se u balegara, potom u ružni panj te naposljetku natrag u vjevericu. Ponovo je podignula pogled i nasmiješila se. Vaeri je bilo mučno gledati sva ta vrtloženja, no pogled na vjevericu koja se smiješi od uha do uha bio je previše.
„Prestani, molim te!“
„Vaera, jesi li ikada prije vidjela išta slično meni?“ pitala ju je vjeverica visokim glasićem i doskakutala nekoliko koraka bliže, vadeći usput zaostalu grančicu iz svog pretjerano kitnjastog repa.
„Nikad.“
„Što misliš, što je posrijedi?“ nastavila je vjeverica, gledajući je crnim očima bez i jednog treptaja.
„Zlo? Magija? Halucinacija? Ne znam!“, odvratila je Vaera ljutito, odvraćajući pogled od vjeverice. „Ne znam... I ne znam što sam maloprije učinila da je vatra tako veselo skočila iz moga dlana... Ne znam zašto uopće pričam s vjevericom koja je ubila JELENA! Ništa ne znam, želim spavati, probuditi se i otkriti da je opet sve kao prije!“
„Spavati možeš ali ja ću svejedno nastaviti postojati, stoga je bolje da poslušaš što ti imam reći“, odvratila je vjeverica umorno i promeškoljila se na svojoj hrpici mahovine. „Slušaj me pozorno jer sve ovisi o tebi.“
„Krasno.“
„Uglavnom, nisi luda, niti sam ja halucinacija. Zla pogotovo nisam. Magija? Pa, neki ljudi vole nazivati fenomen koji si prouzročila maloprije magijom, neki ga nazivaju okultnim, neki ga se boje, neki ga obožavaju... Ono što je sada bitno sam, koliko god to možda bahato zvučalo, sam ja. A ti si još važnija.“
„Kako misliš...“
„Čekaj“, prekinula ju je Kreja. „Prvo ti moram reći što ili tko sam ja. A to će potrajati pa ti savjetujem da se malo bolje namjestiš. I ne brini oko nadolazeće kiše, neće nas smočiti.“
Vaera se osvrnula kako bi pogledala oblačinu na koju je Kreja ukazivala i stresla se pri pomisli na svu tu vodu koja samo čeka da izleti van. Odlijepivši oči od zlokobnog oblaka, okrenula se prema Kreji i kimnula.
„Slušam.“
„Vaera,“ počela je vjeverica uzvišenim tonom, „ja sam arethea!“
„Što si?“
„Arethea, naravno!“ odvratila je Kreja s notom razočaranja u glasu, očito očekujući bilo kakvu drugu reakciju osim ove. „Živim u dimenziji koja se preklapa s tvojim svijetom gotovo u svemu, osim u protoku energije. To je jedini razlog zašto ne možemo slobodno prolaziti među dimenzijama dok netko od vas svojim glasom ne stvori mo...“
Kreja je zastala jer je primijetila da ju Vaera gleda kao da je progutala otrovnu gljivu. Zgrčen izraz lica protumačila je ispravno i krenula ispočetka.
„Postoji dimenzija ili 'drugi svijet' gdje živi moj narod. Vi nas ne vidite, mi vas vidimo ali ne možemo k vama jer je barijera nepropusna. Ne pušta nas da 'procurimo' u vašu dimenziju. Jedino kada možemo k vama je kada čovjek svojim glasom stvori most, rupu, prolaz, kako god hoćeš. Tada proletimo u vaš svijet i opet ne možemo natrag, sve dok nas čovjek koji nas je i dozvao ne pošalje natrag, ponovo stvarajući most.“
„Most... Kak... Kolik... ovaj, gdj...“
„Zovemo se arethei. Ima nas... I čekamo...“
„Da?“
„Čekamo da nas netko od vas pozove. Već sam ti rekla kako čovjek svojim glasom otvara prolaz, zar ne? E, stvar je u tome da određeni čovjek dotakne svojim glasom samo jednog aretheija, i to uvijek istog. Uvijek isti arethei reagira na istog čovjeka... S vremenom mu postane najbolji prijatelj, više od prijatelja, puno više od ičega što si sposobna zamisliti kada su u pitanju veze. Više od muža ili žene, više od djeteta, sestre, brata ili majke. A znaš li zašto?“
„Kako bih znala kad još uvijek ne mogu prihvatiti činjenicu da pričam s vjevericom!“ viknula je Vaera skačući na noge. Zaboravila je da se bila zavukla pod grane ekstremno niskog bora pa je ispalila bujicu psovki dok je opipavala čvorugu koja je izrasla kao rezultat sudara s veoma tvrdom granom.
„Evo zašto!“ uzviknula je sada vjeverica. Zatim se dogodilo nešto od čega se Vaera skoro onesvijestila.
Kratka, intenzivna bol, toliko kratka da je Vaera bila sigurna kako ju je umislila. No ne fizička bol, više kao da ju je zaboljela svijest. Potom osjećaj težine u njenim mislima... Valovi... Neizmjerna toplina... Preplavili su je osjećaji ljubavi, dobrote i nježnosti koji ju je natjerali da se rasplače od sreće. No ti osjećaji nisu bili njeni. Točno je mogla razlučiti svoje od tih 'nečijih' iako nije bila svjesna što je granica. Um joj je jurcao gore dolje po novim mentalnim spoznajama i sada je osjetila vrtoglavicu pa je sjela.
Nekoliko puta pred očima zatitraše joj slike koje nikad prije nije vidjela svojim očima, u misli su joj uletjela sjećanja za koja bi se mogla zakleti da ih nije sama stvorila. Potom je vidjela samu sebe kako sjedi podno bora i cucla jelenju koščicu. Vidjela je zatim crvenu pustopoljinu, crveni grad i crvene ljude... Sve je bilo crveno i vladala je gromoglasna tišina. Vidjela je sebe, crvenu... A onda se čula kako pjeva. Čim je čula svoj glas, osjetila je neopisivu potrebu da samu sebe zagrli, priljubi se uza se i nikad se ne pusti. Toliko jako osjećala je tu potrebu da je tek sad postala svjesna kako je tvrda nevidljiva barijera postala tekuća, potom plinovita. Projurila je kroz nastali veo, crvena boja se razbila na milijun novih, živih i različitih i ona se zaletjela na samu sebe. Pretvorila se u kukca i sjela samoj sebi na rame, trljajući ticala o svoj vrat. Osjećaj ispunjenosti i svrhe preplavio ju je i potom je sve prestalo...
Kada je osvijestila, otkrila je da vatra sveudilj gori i da joj nešto grije vrat. Čula je kišu ali bila je suha. Pogledavši gore, vidjela je da kišne kapi naglo mijenjaju smjer jedan metar poviše njene glave. Stvar za vratom se promeškoljila i brzo je svrnula pogled. Podulja kuna zlatica bila joj je omotana oko vrata. Upravo se probudila i iskezila svoje oštre zubiće, zijevajući kao som.
„Kreja!
„Vaera?“
........ (treba efektivan svršetak/nastavak)
__________ 9 __________
„Znaš, jedna mi stvar nije jasna, Len“, razbio je tišinu Rish dok su jahali prema sjeveroistoku i ogromnoj planini čiji vrh se jedva nadzirao iza svih ostalih „patuljastih“ planina pred njom. „Ti si zadužen za osiguranje Akademije. Zadužen si za posebno tetošenje škrinje sa svitcima. Uletio je špijun, otkrili ste pomoćnika. I nitko se nije sjetio, sve do maloprije, pogledati što je s tim prokletim papirima?“
„Oduvijek sam govorila kako navalnike ne krasi pretjerana lucidnost“, oglasio se konj pod Rishovim tijelom. „A evo mi i dokaza.“
„TOMU nisam ja kriv“, zabrzao je s odgovorom Len jer je osjetio, i mentalno i fizički, da se Mox sprema odvratiti na Alectin ujed jednakom mjerom. „Ja sam odmah odlučio pregledati čitavu knjižnicu no pored mene se niotkuda stvorio subarheus i rekao da će sam srediti stvar, ja bolje da odem istraživati tko je izdao domovinu, bla bla bla…“
„Dobro,“ odvratio je i dalje zbunjeni Rish, nježno mazeći Alectinu smeđu grivu, „no to onda znači da je dotični subić tjedan dana šutio i sada još k tome i veoma vješto glumio iznenađenje kada je arheus objavio kako svitaka nema!“
„Misliš da je upleten?“ upitao je vranac s Rishove lijeve strane i okrenuo svoje izduženo lice prema Rishu.
„Len, kakvo je osiguranje dolje?“ pitao je Rish, ne obraćajući pozornost na Moxovo pitanje. „Pretpostavljam da su svitci bili dodatno zaštićeni?“
„Pa gle, stari, nije da baš smijem s tobom raspravljati o metodama zaštite najvažnije prostorije u Akademiji no budući da je stanje takvo kakvo je, ne vidim razloga zašto ne.“ Len se promeškoljio na Moxu, stegnuo ogrtač jer je Sunce već odavno bilo zašlo i ostavilo ih na milost i nemilost hladnoći koja je stezala iako se travanj već bližio kraju.
„I sam znaš da pet straža stoji na putu do tamnice, gdje je i knjižnica?“ počeo je s notom ponosa u glasu. Bilo je očito da uživa dijeliti detaljne informacije o svom poslu, iako se maloprije tobože zgražao nad tom samom činjenicom. „Dvije su iz tvoje branše, tri iz moje. Nakon straža slijedi niz vrata od kojih su svaka zapečaćena određenom formulacijom i ne možeš proći osim ako nemaš ideju o kojoj se točno okultnoj metodi zaštite radi. Devetero ljudi na cijeloj Akademiji, zajedno sa mnom, ima tu ideju. Svi su ispitani i nitko za sada ne djeluje sumnjivo.“
Zastao je da potegne gutljaj mlakog čaja pojačanog kvalitetnim alkoholom, dopustio si je blagi drhtaj dok je na trenutak raskopčao ogrtač kako bi ga potom još jače stegnuo i nastavio. Konji su zijevnuli.
„I tako… Svaka vrata imaju svoju zaštitu, svaka škrinja ima svoju zaštitu. Postoje prostorije, postoje i škrinje koje imaju slabiju i one koje imaju jaču zaštitu. Svitci su se nalazili u prostoriji koja je imala maksimalnu zaštitu. U nju su mogli ući samo subarheusi i arheus no jedino je dotični glavni glavonja imao tu privilegiju da skine apsolutno svaku zaštitu s jedne jedine škrinje koja se unutra nalazila, iza još jednih vrata u toj maksimalno zaštićenoj prostoriji. Pretpostavljam da su unutra bili svitci.“
„Znači, jedino je arheus mogao otvoriti škrinju sa svitcima?“ upitao je Rish, bivajući sve zbunjeniji iz minute u minutu. „Ne, još uvijek mi išta nije jasno. Maksimala unutar maksimale. Tko su tih devet ljudi koji imaju pristup knjižnici, uopće?“
„Vjeruj mi, meni je još manje jasno“, odvratio je Len gladeći Moxa po leđima. „Arheus, sva četvorica subarheusa, knjižničar i knjižničarka, Tritr i ja.“
„Tritr?“ uzviknuo je Rish tako naglo da ga je Alecto od šoka skoro izbacila iz sedla. „Oprosti, ljepoto. Pa eto ti tvog krivca!!!“
„Daj ne budali!“, odvratili su u isti glas i Len i oboje aretheija.
„Kriviš ga samo zato jer ti je oduran“, javila se Alecto rzavim glasom.
„Čovjek je prastar i slijepo odan arheusu, prije bi se ubio kuhačom nego izdao čovjeka za kojim liže pod kojim je gazio!“ nadovezao se Len i mrko pogledao Risha.
„Tip nema mozga za takvo nešto, starost mu ga je čitavog izjela“, završio je tiradu Mox i strignuo ušima.
„Dobro, gle koja paljba!“ ljutito je odvratio Rish i nastavio mirnijim tonom, jedva se savladavajući. U glavi je već skovao plan kako natjerati Tritra da prizna krivicu. „A subić koji te poslao van dok si pokušavao ustanoviti što je nestalo?
„Glerd, subarheus filozofije. Gle, njih četvorica mogu ući u maksimalno zaštićeni prostor no unutra ne mogu ništa otvoriti, niti jednu škrinju, kamoli tu malu ostavicu gdje su, očito, bili svitci. Sve što je mogao napraviti jest provjeriti jesu li zaštite na mjestu. I bile su. Svatko tko je završio Akademiju može prepoznati zaštitu kad na nju naleti, to nije neko umijeće. Kao što može prepoznati i jačinu. A subarheus je posvjedočio kako je sve bilo na svom mjestu, zaštite jednako jake kao i uvijek, da su djelovale nedirnuto i to je to.“
„Dakle, sada se iz svega ovoga može zaključiti ili da je arheus glavni osumnjičeni ili da je provalnik znao sve tipove zaštita, kao i kako ih vratiti i učiniti da izgledaju nedirnutima…“ završio je Rish tmurno. „Alecto, ljubavi, što ti misliš?“
„Mislim da biste vas dvojica trebali prestat s nagađanjima i ti, Lene, s otkrivanjem povjerljivih informacija“, rekla je i kihnula, skoro zbacivši Risha s leđa. „Oprosti, noćni leptir. Najvažnije je da uhvatimo stvora prije nego što izazove nepopravljivu štetu. Uopće neću niti počinjati o tome kakve implikacije vuče otkrivanje formulacija jednom gradu kako što je Reswart. Koliko sam čula i koliko znam o njima, ne bih ih niti štapom upravljanim najgorom okultarijom dotaknula. Barbari, stoka, prljavi izrodi i takvo nešto da priziva NAS? A, ne, ne dok ima daha u ovoj kobili!“
Prodorno je zanjištala i dala se u nenadani galop. Po treći put te večeri, Rish je skoro odletio s njenih leđa. Len i Mox ostali su iza njih u oblaku prašine i iznenađeni reakcijom Rishove aretheje. Požurili su da sustignu Alecto. Od kradljivca još ni traga.
Post je objavljen 15.03.2009. u 14:51 sati.