Marketing
Giorgio Agamben
Između kraja dvadesetih i početka tridesetih godina, Walter Benjamin će se vezati za grupu veoma atraktivnih prijateljica, među kojima su Gert Wissing, Oga Parem i Eva Hermann, vidjevši ih povezane istim, specijalnim odnosom s prividom. U dnevnicima vođenima u Costi Azzuri između svibnja i lipnja 1931. godine, on nastoji opisati ovaj odnos, pridružujući ga temi privida s kojom se suočio već prije u eseju o Goetheovu romanu. „Speyerova žena, piše on, prenijela mi je ove iznenađujuće riječi Eve Hermann, u danima svoje najdublje depresije: „Ako si nesretan, ne bi trebao hodati uokolo s licem punim bora“. Ova mi je fraza pomogla razumjeti mnoge stvari, ponajprije to da je periferni dodir što sam ga imao zadnje vrijeme s ovim kreaturama – Gert, Eva Hermann itd – samo slabi i kasni odjek fundamentalnog iskustva mojeg života: iskustva privida (Schein). Jučer sam razgovarao sa Speyerom, koji je sa svoje strane također razmišljao o tim osobama i iznio zanimljivu opservaciju da one nemaju nikakav osjećaj časti ili, prije, da njihov kodeks časti jest reći sve. Ovo je baš pogođeno i dokazuje koliko je duboka obveza koju one osjećaju u odnosu na privid. Jer ovo „reći sve“ usmjereno je prije svega na poništenje onoga što je rečeno ili, prije, jednom poništeno, učinjeno predmetom: samo ukoliko je prividno (Scheinhaft) ono za njih postaje prihvatljivo.
Može se definirati kao „nihilizam ljepote“ ovaj stav, zajednički mnogim lijepim ženama, koji se sastoji u redukciji vlastite ljepote na puki privid i potom izlaganju, sa svojevrsnom zbunjenom tugom, tog privida, opovrgavajući uporno svaku ideju da ljepota može značiti nešto drugo doli nju samu. No upravo je odsutnost iluzija o sebi samoj, golotinja bez vela, što je ljepota sadrži na ovaj način, ono što hrani njezinu najopasniju privlačnost. Ovo raščaravanje ljepote, ovaj specijalni nihilizam, prispijeva do svojega ekstremnog stadija kod manekena, modela, koji nauče prije svega poništiti na svojem licu svaku ekspresiju, na način na koji on postaje pukom vrijednošću izlaganja i pridobiva, zbog toga, poseban šarm.
U našoj je kulturi odnos lice/tijelo obilježen fundamentalnom asimetrijom koja želi da lice ostane najčešće golo, dočim je tijelo po pravilu pokriveno. Ova asimetrija odgovara primatu glave koji se izražava na različite načine, ali koji ostaje više ili manje konstantan u svim područjima, od politike (gdje titular moći biva nazvan „poglavar“) do religije (metafora glave Krista kod Pavla), od umjetnosti (gdje se može reprezentirati glava bez tijela – to je portret – ali ne – kao što je evidentno u „aktu“ – tijelo bez glave) do svakodnevnog života, gdje je lice par excellence mjesto ekspresije. Čini se da je to potvrđeno činjenicom da druge životinjske vrste često prezentiraju na tijelu ekspresivno najživlje znakove (okrugle šare krzna leoparda, blistave boje seksualnih dijelova majmuna mandrila, ali i krila leptira i perje pauna), dočim je posebno ljudsko tijelo lišeno ekspresivnih crta.
Ova ekspresivna nadmoć lica ima svoju potvrdu i, zajedno s njom, svoju točku slabosti u nekontroliranom crvenilu u kojem se ovjerovljuje stid zbog golotinje.
A možda je to zbog toga što revandikacija golotinje prije svega stavlja u pitanje primat lica. Da golotinja lijepog tijela može zamračiti ili pak učiniti vidljivim lice, jasno je rečeno u Harmidu, u dijalogu koji Platon posvećuje ljepoti. Harmid, mladić koji daje ime dijalogu, ima lijepo lice, ali, kaže jedan od sugovornika, njegovo je tijelo tako lijepo da „ako mu se prohtije svući se, učinit će ti se da ima ružno lice“ (Harmid 154d) – da je, doslovno, „bez lica“. Ideja da golo tijelo može osporiti primat lica kako bi postavilo sebe sama kao lice, implicirana je u odgovorima žena u procesima protiv vračanja koje su se, upitane o razlozima zašto u kolu vještica ljube dupe Sotonino, branile tvrdnjom da je i tamo bilo jedno lice.
Na sličan način, dok su u počecima erotske fotografije modeli trebali pokazivati u licu jedan romantički i sanjalački izraz, kao da je iznenađeno, koji se u intimnosti njihova budoira još nije vidio, tijekom se vremena ovaj postupak preokreće i jedina zadaća lica postaje izraziti stidljivu svijest izloženosti golog tijela pogledu. Drskost (gubitak lica) sada je nužna protustrana golotinji bez vela. Lice, koje je postalo sukrivac golotinje, gledano u objektivu ili koje namiguje gledatelju, daje vidjeti odsustvo tajne, izražava samo jedno sebedavanje gledanju, puku izloženost.
Minijatura u jednom manuskriptu Clavis physicae di Onorio di Autun pokazuje jedan lik (možda je riječ o samom autoru) koji drži u ruci ovojnicu na kojoj se čita: «Involucrum rerum petit is sibi fieri clarum», «on nastoji razjasniti omotač stvari». Moglo bi se definirati golotinju kao omotač u točki u kojoj postaje jasno da ga nije moguće razjasniti.
I u ovom smislu treba razumjeti Goetheovu maksimu, prema kojoj ljepota „ne može nikad biti razjašnjena sama od sebe“. Samo zbog toga što ostaje od početka do kraja „omotač“, samo zbog toga što ostaje u doslovnom smislu “neobjašnjiv“, privid, koji u golotinji prispijeva u svoj vrhunski stadij, može biti nazvan lijepim. Da golotinja, da ljepota ne može biti razjašnjena, ne znači pak da u njoj ima neka tajna koja se ne uspijeva privesti na svjetlo. Takav bi se privid činio misterioznim, ali upravo zbog toga ne bi bio omotač, budući da bi se moglo unatoč svemu nastaviti tražiti tajnu koju skriva.
U neobjašnjivu omotaču, naprotiv, nema nikakve tajne i, razgolićen, on se pokazuje kao puki privid. Lijepo lice, koje sa smiješkom izlaže golotinju, kazuje samo: „Želiš li vidjeti moju tajnu? Želiš li razjasniti moj omotač? E tada gledaj ovo, ako nisi kadar, gledaj tad ovu apsolutnu, neoprostivu, odsutnost tajne!“ Matem je golotinje, u ovom smislu, jednostavan: „nema ništa drugo nego ovo“.
Pa ipak, upravo ovo raščaravanje ljepote golotinje, ova sublimna i nedostojna izložba privida preko svih tajni i svih značenja, deaktivira na neki način teološki dispozitiv pustiti da se vidi, s onu stranu prestiža milosti i laskanja korumpirane prirode, jednostavno, nevidljivo, ljudsko tijelo. Deaktiviranje dispozitiva djeluje unatrag, naime, kako na prirodu tako na milost, kako na golotinju tako na odjeću, oslobađajući ih njihove teološke obilježenosti. Ovo jednostavno boravište privida u odsutnosti tajne jest njegov poseban drhtaj – golotinja, koja, poput bijela glasa, ne znači ništa i upravo nas zbog toga probada.
Giorgio Agamben, Nudita, Nottetempo, Roma 2009.
S talijanskog preveo Mario Kopić
Post je objavljen 15.03.2009. u 08:03 sati.