Pregled posta

KRITIKA: Dražen Katunarić – 'Tigrova mast' (Izd. autorova vlastita naklada, 2005.)

Tako to kod nas obično biva : možeš autorski iznjedriti i nanizati cijeli naramak naslova, ali široj javnosti ostati ćeš nepoznat sve dok te sudbina ne nagradi ulogom u kakvom skandalu ili aferi. Tipičan primjer navedenog jeste Dražen Katunarić, široj javnosti nedovoljno poznat autor cijelog niza pjesničkih, esejističkih i proznih knjiga te urednik uglednih književnih časopisa i literarnih izdanja, koji od puka izvan književno-izdavačke matrice postaje prepoznat tek kao časniji akter jedne od najgnjusnijih polemika u hrvatskoj književnosti ikad. Naravno, riječ je o njegovoj nedavnoj medijskoj prepiski s Jergovićem. Tu neslavnu epizodu uputno je što prije zaboraviti i radije ćemo svoju pozornost svratiti na Katunarićev literarni rad, na primjeru njegove nedavno objavljene zbirke priča 'Tigrova mast'.

Zbirka je sastavljena od 4 kratke priče, međusobno povezane tematikom seksualne žudnje, koja u pričama najčešće ostaje neutažena. Prve tri priče ('Tigrova mast', 'Carmen' i 'Amigos para siempre') dodatno su povezane i prostornom izmještenošću likova te putopisnim obilježjima kojima Katunarić nadograđuje svoje fabule. Spomenute tri priče za junake imaju naše ljude koji su se bilo poslom bilo lutalačkim porivima našli u egzotičnim krajevima (Kina, Maroko, Indija).
Prva priča govori o sudaru različitih svijetova i njihovom međusobnom nerazumijevanju - poželjevši 'imati jednu Azijatkinju u svome tankoćutnom vrtu rijetkih užitaka' naš junak pristupa djevojci za koju greškom pomišlja da je prostitutka, da bi se, nakon što biva odbijen, plamenom krivnje obilježen i bitno izmijenjenog pogleda na Kinu, vratio u Zagreb.
Druga priča, literarno zanimljivija i potentnija te pisana na Camusovom tragu, ponovo tematizira žudnju, koja ovoga puta biva i utažena, i to nasilnim putem. I ova priča u podtekstu ima nemogućnost istinske komunikacije među ljudima, što u srazu sa usamljenošću često zna tragično svršiti, kao što je i u ovoj priči slučaj. U obe priče primjetan je Katunarićev trud u predočavanju kulturnih i društveno-socijalnih značajki egzotičnih zemalja u koje svoje protagoniste smješta, a to naročito dolazi do izražaja u sljedećoj, trećoj priči, naslovljenoj 'Amigos para siempre'.
U toj najobimnijoj priči iz zbirke, dokumentarističko-putopisna obilježja autor stavlja u prvi plan te kroz fabulu koja prati dvojicu hrvatskih studenata-hipika pri lutanju Indijom Katunarić nastoji dočarati navike, tradiciju i način života jednog, u literaturi jako rijetko zastupljenog naroda, onog romskog. Unatoč dokumentarizmu kojom je priča obilježena, erotika je i ovdje važan i nezaobilazan sastojak, a u ovu priču ona ulazi utjelovljena u maloljetnoj garavoj ciganskoj božici, 'vretenastoj, mekoj, podatnoj' romskoj loliti crnih očiju 'u kojima sjaji daljina i neki tajanstveni zov'. No, kako ćemo vidjeti, prijateljstvo dvojice hipika ni žudnja za tim mladim tijelom ne uspijeva razoriti...

Zaključnu priču zbirke, naslovljenu 'Gospođa Miranda' Katunarić ne dislocira u egzotične krajeve, ali je zato vremenski izmješta na početak 20. stoljeća. Radi se o svojevrsnoj stilskoj vježbi na temu hrvatskog pripovjednog kanona s početka 20. stoljeća i sučeljavanju ondašnjeg manirizma i suptilnosti s prevladavajućom površnošću i senzacionalizmom aktualne nam, estradizacijom zaražene prozne matrice. U ovoj priči jedan suvremeni splitski pisac pronalazi nedovršenu priču koju je napisao autor s početka 20.stoljeća. U toj priči riječ je o preljubničkoj ljubavnoj vezi između jedne udane žene i 'trgovačkog vještaka' a ta je ljubav dočarana u maniri književnosti od prije stotinu godina, s naglaskom na inhibicijama i suzdržanosti, gdje je sva erotika u onom neizrečenom i tek naslućenom. I tako bi i ostalo - sve na slutnjama i neizrečenim naznakama - da pero u ruke nije uzeo pripadnik današnjeg mladog proznog naraštaja koji nedovršenu priču završava potpuno u FAK-erskom stilu, staromodnu suptilnu erotiku zamijenjujući eksplicitnim opisom seksualnog čina dvoje preljubnika i muža-rogonje koji ih skriven iz prikrajka promatra, zdušno pritom onanirajući. Osim što ovim postupkom ironizira suvremenu tzv. mladu prozu, Katunarić pritom kao da nastoji ukazati i na onu tanku, teško odredivu granicu koja erotiku dijeli od pornografije.

U ovim pričama Katunarić se, za razliku od svojih prijašnjih proza, gotovo u potpunosti suzdržava od esejističkog diskursa (rijetke su iznimke zamjetne samo u prvoj priči), a protiv pretjerane reportažne doslovnosti i suhog dokumentarizma putopisnih dionica brani se povremenim poetičnim nanosima mistike i egzotike. No, iako se radi o jednom od osviještenijih hrvatskih pripovjedača, signale o tome Katunarić, u ovim pričama, nažalost, prerijetko šalje. Hladnoća kojom priče zrače svoj razlog (ili izliku) ima u otuđenosti protagonista, no žudnja koja ih svih redom mori kod Katunarića je premalo životna i nedovoljno strastvena, a stilsko ekonomiziranje za kojim autor poseže, iako dobro odabrano kada mu je cilj oslikavanje egzistencijalne praznine, alijenacije i pesimizma, kontraproduktivno je kada na red dolaze pitanja srca, žudnje, seksualne želje, neuzvraćenih emocija i neutažene strasti. Zbirka 'Tigrova mast' je zanimljiva kao rijedak izlet domaće proze u egzotične krajeve (po čemu je bliska Jarkovoj 'Kiši' i Simićevim pričama iz zbirke 'Mjesto gdje ćemo provesti noć') ali, iako nas odvodi daleko izvan domaje i predočava nam neke daleke predjele, ipak nam ne otvara nove literarne vidike. Šteta jer Katunarić je ipak jedan od autora za to sposobnih...

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u emisiji Bibliovizor trećeg programa Hrvatskog radija, srpanj 2006.