Moći voljeti, zaista je sreća.
Bez rezerve i pravog razloga.
Bez nade i novoga sutra;
tek danas, ili jučer možda.
Da me ne odnese privid u stvarnost,
uživat ću u njoj.
Što bih drugo i mogla jer
žalim tvoju nesposobnost suosjećanja...
i odluke za pravi izbor.
Tvoj je put lapljenje u izmaglici.
Tvoj put vakuuma zacrtan je godinama
u kojima se nisi pomakao s mjesta.
Više nego mogu, dala sam od sebe:
razumijevanja, ljubavi, strpljivosti.
Sada te vidim, ogoljelog do kosti
u svojoj beznačajnosti.
I još uvijek imam simpatije prema tebi.
Nešto upisano u moj genski kod.
Ništa nije promijenio prolazak ispod duge.
Kiša i dalje pada.
Ali sretna sam jer mogu voljeti.
I krenuti dalje...S tobom ili bez tebe !
Post je objavljen 14.03.2009. u 21:01 sati.