U daljini, preko puta šina, travnate trake i zemljanog nasipa sa nabacanim kamenjem, mile neki ljudi u daljinu i čini se da čak niti ne razgovaraju, mada kroče jedan do drugoga. Potmuli zvuk mehanizacije iz smjera plave hale dosađuje krajolikom malog mjesta, kao slučajno utisnutog tu negdje među brdima, zelenim i vlažnim, ispod krem-sivog, zamućenog, temperastog neba… No to nije zvuk mehanizacije dosadne hale, već lokomotive što bazdi po strojnom ulju i mrvljenom željezu: nadglednik kolodvora na peronu stoji i čini se da i suviše ozbiljno promatra kompoziciju: čini se ipak da gleda kroz nju, a tko bi na kraju krajeva znao njegovu svijest, pa i barem približan razlog njegovog promatranja, pa i promatranja njega kao takvog. I put se nastavlja…
Pušim pljugu u međuprostoru vagona i očekujem više nego što je sposobna dati. To je zadnja pljuga koju imam: davit ću je do besvijesti jer do Zagreba ima još najmanje sat vremena, što će reći jednu ne baš povoljnu činjenicu pušaču u međuprostoru. A u daljini ne baš tako dalekoj iz netom parkiranog automobila izlazi neki čovjek i okreće glavom; on mene ne zna pa niti ja njega, sveudilj imam snažan osjećaj kako se baš i ne bismo slagali, da, primjerice, zapodjenemo raspravu o stvarima, da, primjerice, taj čovjek sada priđe vlaku i uđe u vagon, da me, primjerice, zamoli za cigaretu ili za dim cigarete, da, primjerice, stane postavljati pitanja i nastavi biti dosadan bez obzira na određene činjenice kojih iako nužno svjestan (o, dao bih ja njemu do znanja, izrijekom bi mu sve postalo jasno istoga trenutka kada bi ušao u vagon i stao biti dosadan!) ne umije shvatiti značaj- jer ja ga ne bih udario niti mu izgrebao lice, ja želim biti smiren i nikako se neću dati dovesti u rastresenu situaciju jer putujem na ispit i najmanji znak neurastenije doveo bi u pitanje moj uspjeh.
-Gade!
… i promatra me njegov izraz nerazumijevanja (da li uslijed toga što me nije razumio ili pak zbog toga što me nije čuo na kraju mi i nije važno), a ja zalupim vratima vagona i vlak se pokreće s dubokim uzdahom mehanizacije, pa zatim sve brži tempo i već sjedim u neudobnom sjedalu Hž-a i promatram kroza zamućeno staklo neka stabla, neke nabacane zemlje i šljunak i neke olupine automobila. Velika žena ulazi u vagon i nagledava se naokolo, u ruci joj velika najlonska vrećica dok njeno veliko, mesnato lice gnječi sitne, isprazne oči, zatim sjeda preko puta, metne veliku najlonsku vrećicu u krilo i obujmi je svojim zdepastim, grubim rukama obloženim nježnom kožom i pritisne je uza se uz jedva čujno šuškanje i nastavlja sjediti usredotočena u nešto meni, a vjerojatno i njoj samoj nepojmljivo i strano. Mehanizam kompozicije dostigao je svoj radni takt i pulsiranje u glavama može se nastaviti.
Dođe mi da ustanem i pritisnem palčevima te sitne oči najsnažnije što mogu, da ih izvrnem i uguram duboko u šupljinu glave. Jao.
Post je objavljen 14.03.2009. u 17:50 sati.