Pregled posta

<--- And my arms are tied--->

Po drugi put pisem ovaj post..
Ili treci...
Ili sam prestala brojati...
...
Izbacujem sve one sitnice koje sam htjela usput spomenuti...
Onako tek toliko...
Da prikrijem glavnu temu...
Da pobjegnem od suocavanja sa time...
Ipak s nekim se stvarima trebam suociti...

Samo ne znam jesam li ljuta ili...
Ne, nisam...
Ili mozda jesam...
Ne znam...
Ali sve u svemu u jedno sam sigurna; povrijedena sam...
...
I LJUTA SAM... jesam... da, jesam...!!! jesam... valjda jesam...
I briga me...
Ma zapravo bi tako voljela da me briga, da mi je svejedno...
Ali nije...
I nisam htjela pricati o tome... Zasto si me natjerao da pricam i da me zaboli dok pricam o tome?
I htjela sam da me pustis da razmislim jer sad je to jedino o cemu cu razmisljati... ZASTO NISI???

I ja jos uvijek zelim da ti tu vecer, najvazniju vecer moje srednje skole, budes sa mnom...
A stalno dobivam dojam da ti ne zelis biti tu... i kad sam rekla da onda dodes poslije, nasao si i tu razlog zasto ne... i zaboljelo je...
I ja odgadam... i odgadam... i odgadam iznova reci nekoj rezervi da ide sa mnom...
I svaki put ostajem povrijedena... zasutim kad treba reci rijec Braci, Kumcetu ili Nogometasu da idu sa mnom... jer zelim samo tebe...
a ti? a ti? A TI?

I zar sam ti trebala reci da bi shvatio da zelim biti tamo?
I sto sam ti uopce trebala reci? Neces vodit nju, nego mene?
Mislim stvarno!
Ti si taj koji je nametnuo da idemo s drugima... i morala sam to prihvatiti...
ne zelim vrsiti pritisak na tebe, ne zelim biti prezahtjevna, ne zelim da mijenjas svoje odluke zbog mene...
necu... jer tko zna kad ce te puknuti film i ti ces otici... opet...
i sam znas da je naša veza bila u jos nemilom rasulu kad smo pricali o tome... tj. ti si pricao...
i jednostavno sam se morala pokoriti tvojoj ideji... bez rijeci... bez pogovora... cisto iz strah... da ne odes...
tvoja odluka... moja sutnja...
i znas da ce jos mnogo puta biti tako... ne mogu protiv sebe...
A to da ja idem s nekim drugim, ne vodim tebe je cisti inat tebi... da... inat... inat koji tolko mrzis... ali ja ne znam drugacije... jer mi ne dajes izbora... I TI TO ZNAS!

I tako bi voljela reci da me briga...
Da me boli ono sto nemam...
Da mi se cisto *ebe za tu vecer i da ne zelim tu uspomenu s tobom...
Da mi se cisto *ebe za to što ti vodis nju... TVOJA PRINCEZICA!
Ali...
više bi volila da mogu reci *EBE MI SE ZA DOGOVORE...
*EBE MI SE STO JE ONA NABAVILA HALJINU...
*EBE MI SE STO JE PROCVRKUTALA PO SKOLI DA IDE S TOBOM...
*EBE MI SE DA LI SE PALI NA TEBE (a ne virujem da ne!...)
*EBE MI SE STO JE ONA SRETNA... (jer ja nisam... sebicno, ali imam pravo biti sebicna kad si ti u pitanju!)
*EBE MI SE ZA SVE...

i ta ...haljina... znas li kako je to zabolilo...
kada si prvi put i opet iznova spomenuo i kao razloge naveo to da je ona kupila haljinu...
kao da je to najvaznije... a nisi niti primjetio da sam spustila pogled... da te nisam mogla pogledati kad mi se zrcale oci... skrivanje suza mi je uvijek bila specijalnost...
i ne znam zasto je toliko zabolilo... jednostavno je...
i opet ce iznova zaboljeti...

...vjerujem da ce biti predivna... njoj je tesko ne biti to...

i ne... ne zelim ti nabijati griznju savjesti... zato ti i nisam rekla za ovaj post...
ne zelim to...
samo sam morala istresti negdje sav svoj bijes, povrijedenost, nerazumnost i ostaviti trag...
vrisnuti u tisini...

i rekla sam da ne mijenjas to... ona ide s tobom... ah... rekla sam... ali zar me tako slabo poznajes?

ipak eto... pobjedila je... priznajem...
i eto... ta Princezica, tvoja princezica... ona ce dobiti moju priliku da se hvali mojim deckom te veceri koja je trebala biti moja... da umjesto mene zabljesne s tobom... i ja tu ne mogu nista...
why?
jednostavno ne mogu... nemam pravo na to...
...
ja mogu samo nastaviti biti ljubomorna na nju... as always...






Post je objavljen 14.03.2009. u 13:49 sati.