Pregled posta

Škraping 2009

Prošlo je tjedan dana od početka avanture pod nazivom Škraping 2009.
Krenuli smo autobusom s istočnog parkinga Zagrebačkog Velesajma, uz manje kašnjenje. Zakasnili smo na trajekt u Zadru koji je kretao u 20:45, ali smo zato bili prvi u redu za onaj u 22 sata. U turističkom uredu smo trebali podignuti startne brojeve i dogovoriti smještaj. Nakon iskrcavanja 60 do 70 ljudi iz autobusa i kombija, normalno je da nastane gužva, ali gužva je trajala satima, što ne smatram normalnim. Organizator je to mogao bolje pripremiti. Uz pomoć dragih ljudi, uspio sam svoje čekanje smanjiti na samo sat vremena. Tada je došla gospođa i gospodin, kod kojih sam smješten, te nas je gospodin odveo u njihov apartman. Dobio sam malu sobu (ali meni dovoljnu) s bračnim krevetom. Raspremio sam stvari i legnuo u krevet. Bio sam blizu prvog sna, kad čujem lagano kucanje i vidim da gazdarica ulazi u sobu. Hm, nisam baš takvu gostoljubivost očekivao! No, stvari su krenule u drugom smjeru. Gospođa mi je u sobu dovela potpuno nepoznatog muškarca i rekla da ćemo djeliti sobu i bračni krevet. Da radost bude veća, krevet je pokriven sa samo jednim velikim pokrivačem. Gospođi je možda normalno da spava s nepoznatim muškarcima, meni baš i nije, volim se prije upoznati. Još smo kod turističkog ureda pričali jel se poznamo i nedvosmisleno sam rekao da sam sam i da ne poznam ostale njezine goste. Nemam drugih zamjerki mojim domaćinima, ali u mom civilizacijskom krugu nije primjereno dovoditi nepoznate ljude u krevet i s njima spavati. Nisu čak ni ratna vremena i ratni uvjeti, pa da bih to opravdao. Očito pohlepa za tih dodatnih 170 kuna, pogotovo kad uzmemo u obzir da je soba bila hladna.

Budim se u subotu ujutro, srećom prvi i u miru odlazim u kupaonu/WC, na miru obavljam sve potrebe i pripreme, jer toj prostoriji gravitiraju tri sobe (možda četiri, ali nisam siguran). Bandažirao sam prste na nogama, zaštitio bradavice na grudima, u zadnji trenutak odlučio da ne trčim u SK8erskim tenisicama, nego u starim trkačim Adidas tenisicama. Provjerio sam temperaturu zraka, odjenuo se da mi bude svježe, no unatoč svemu i ovaj put sam natrpao ruksak s par kilograma beskorisne opreme. Beskorisne u smislu da ću trku završiti u jednom danu, bez incidenata, bez većih vremenskih promjena,... Greška koju ponavljam iz utrke u utrku. Vjerojatno posljedica činjenice da imam preveliki ruksak, pa ga "moram" napuniti.
Odlazim na start. Predivan dan. Pijem čaj na rivi. Mnoštvo čeka u dugom redu na prijavama. Početak utrke kasni, pa barem 45 minuta. Družim se s drugim trkačima. Gledam kartu. Još jedna šala organizatora. Karta je fotokopirana i smanjena na veličinu da je jedva čitljiva. Razumijem da je došlo preko 300 ljudi i da bi kvalitetna karta (za koju se organizator obvezao da će ju osigurati) za svakog natjecatelja digla troškove, ali bar su Ultrašima mogli osigurati kvalitetnije karte. Srećom, bilo je tamo dragih djeva, pa mi je Nada dala (hvala Nado ) kartu u normalnom mjerilu. U nekom trenutku se red smanjio, a dva gospodina su počela držati nekakve govore, od kojih nisam čuo niti riječ. Netko je rekao da je jedan od njih velečasni. Da je to točno, shvatio sam kad sam na kraju čuo Amen i vidio dio sudionika kako se križa. Nakon toga je nastalo neko komešanje i ljudi su u hodu krenuli po cesti. Nakon nekih 20 do 50 metara se počelo lagano trčati. Kad je dan znak za start i gdje je bila startna linija, nije mi poznato.
Napokon START. Krenula je masa ljudi po ulicama Preka. Ubrzo krećemo uzbrdo i kolona se rasteže. Ne mogu svi trčati uzbrdo. Nisu bili na Mrak kombinaciji. Na vrhu prestaje cesta i počinje makadam te puteljci između suhozidova. Pratim glavninu, nadajući se da znaju kuda idu. Ubrzo shvaćam da i slovenci nisu sigurni gdje su i da trče u raznim smjerovima. Povremeno se zalijepim za nekoga za koga mislim da bi mogao znati gdje je i kuda ide, ali samo shvaćam da sam trčao kilometar u lijevo, pa kilometar u desno, pa par stotina metara unazad, pa kroz gustiš sto metara, pa ovdje i ondje.
Srećom tu je dosta poznatih osoba, jednako dobro izgubljenih kao i ja. Nada ima GPS, pa pratim nju jedno vrijeme, dok ne dođosmo na mjesto gdje je trebala biti kontrola, a kontrole nema. Mislim si, ni tehnici ne možeš vjerovati. Povremeno netko vikne "Ovdje je!", pa stampedo krene u tom smjeru, nekoliko minuta kasnije se opet zaori "Ovdje!", pa trk tamo, dok nam na kraju biciklisti nisu rekli da se trebamo vratiti do nekog drugog mjesta par stotina metara prema glavnoj cesti.
Tamo nađosmo kontrolnu točku broj 1. Strpljivo sam čekao u redu da cvikam kontrolnu karticu. Do 1. kontrolne točke mi je trebala 41 minuta, a radi se o udaljenosti od 1,5 km (po mojoj slobodnoj procjeni). Bilo je potpuno jasno da je organizator loše postavio kontrolnu točku.
Do kontrolne točke broj 2 je dodatnih 1,5 km, a potrebno je bilo pratiti put i mnoštvo koje trči u tom smjeru. Uspon na vrh Fratar nije bio posebno naporan. Ništa što jedan Gelenderaš ne bi savladao bez problema. No dolazak na vrh ne znači da je pronađena kontrolna točka. Cvikalica je postavljena nekih 200 metara dalje, na drugoj koti. Sada bi se trebalo vratiti po putu nazad i spustiti se do mora do kontrolne točke broj tri. Tu sam se pridružio Churi i njegovoj ekipi, koji su odlučili skratiti taj put, no nisam siguran koliko je put bio kraći, a izgubili smo i Churu. Nekako smo se dovukli po suhozidovima do neke cestice i prateći ju, došli do kraja. Tu je bio strmi spust prema moru. Po mojoj osobnoj (a svakako laičkoj) procjeni, spust nije primjeren za Light kategoriju u kojoj je bilo gospođi i gospodični nepripremljenih za takve izazove. Tu sam vidio i prvi pad, srećom bez posljedica. Prelaskom jedne stijene, nastavljam bez svoje pratnje i strmoglavljujem se prema moru i mjestu gdje su rekli da je kontrolna točka broj 3. Sam baš nisam znao gdje sam, ali kasnije sam čuo da je i ta treća kontrolna točka krivo postavljena i da je čak kilometar dalje nego je trebala biti. No, dobro, meni to u ovom slučaju nije smetalo.
Od kontrolne točke broj 3 nastavljam do kontrolne točke broj 4 po škrapama. Nisu to škrape na kakve sam naviknuo na moru. Ove su puno oštrije. Ponegdje je put prilično uzak, ponegdje se moralo držati s obje ruke i ponovo sam pomislio da nije primjereno Light kategoriji. Čuo sam i izjava učesnica da se boje i da im nije ugodno. Na ovoj dionici sam pratio dvojicu škrapera iz Biograda koji su brzo savladavali prepreke i pratio sam ih. Prestigli smo mnoge učesnike.
Nakon kontrolne točke broj 4, dolazi Uvala Željina vela, gdje se Light kategorija odvaja i na stazi postaje prilično pusto. Nastavljam sam. U daljini vidim skupinu Ultraša. Povremeno sam već viđao pokoju kaplju krvi. Staza postaje sve zahtjevnija. Svaki korak zahtijeva koncentraciju. Osjećam umor u zglobovima. U nekom trenutku mi noga upada u neku rupu i na polovici potkoljenice radim pritisak. Ovo mi je prva opomena. Sjećam se dijela kada sam naišao na veliku lokvu krvi. Bilo mi je čudno. Možda je boja ili je netko čistio ribu. Nakon tog dijela vidim krvave tragove. Kap krvi svaka dva metra. Povremeno razmazan rukom ili tenisicom. Netko je očito stradao, ali ne i odustao. Velik je to gubitak krvi. Razmišljam, ali idem dalje. Dijelovi staze su uski i moram se provlačiti, hvatati za rastlinje ili kamenje.

U nekom trenutku dolazim do dijela gdje stajem i gledam kako ga proći. Ispod mene je rupa od nekih 2 metra i more. Gore ne mogu od stijenja i vegetacije. Staze nema. Osjećam nelagodu. Pokušavam zalijepiti pupak za stijenu. Nalazim mjesta za noge, jednom rukom se držim, drugom provjeravam stijenje i hvatište. Čuo sam za tri čvrste točke i provjeru stijene za koju se trebaš uhvatiti. Čini mi se sve u redu. Pomičem se. Odjednom padam. Našao sam se u moru. Srećom pao sam na noge, promašio sve vrhove koji vire. Kamenje koje je padalo za mnom je promašilo glavu. Sretan sam što nisam pao na leđa. Čudim se da nisam proboden okolnim stijenjem. U tom čuđenju vidim krvarenje iz lijeve ruke. Krvarenje i veliku oteklinu. Jesam li polomio kakvu košćicu u dlanu? Trebam li premotati ranu? Trebam li odustati? Na desnom dlanu jaka bol u dlanu kod palca. Ogrebeno, ali ne i rasječeno, no boli. Ispirem obje ruke u moru. Porezane sve četiri jagodice na lijevoj ruci. Neugodno je gdje god da taknem. Izvlačim se iz mora. Ispirem ruke još jednom. Krećem dalje. Rukama pažljivo dodirujem kamenje i savladavam škrape. Nakon nekog vremena krvarenje prestaje, ali dodir prstima je neugodan. Sustiže me brži trkač i pita krvarim li ja to cijelim putem. Objašnjavam da se netko razbio puno jače od mene. Nešto kasnije dolazimo do mjesta gdje je bila opskrba vodom. Točim vodu, odmaram, ostajem sam. Krećem dalje. Unutarnji glas već sasvim glasno vrišti: "Ne mogu više!" Sve je glasniji i sve češće viče. Nemam snage da bih ga poslušao i stao. Jednostavno, nemam snage da promjenim stanje tijela. Noge idu dalje.

Dolazi kontrolna točka 5. Punim vodu. GSS-ovci uživaju na suncu. Gledam kartu i razmišljam. Dosta mi je škrapa. Zglobovi su umorni i bole. Koncentracija mi je slaba. Nemam snage skakati po škrapama, hvatati ih rukama, paziti hoće li se koji kamen pomaknuti pod nogama. Odlučujem krenuti makadamom prema cesti. U tom laganom trku uzimam energy gel i vodu. Nailaze dva Defendera. Novinari. Ima ih dosta. Organizator je napravio stvarno dobru medijsku pokrivenost. Laganim tempom trčim prema cesti. Noge su mi zahvalne. Napokon ravno. Dolazak na cestu je blagoslov. Svjestan sam da produžujem stazu i to ne za malo, nego za par kilometara, ali mi odgovara ravna staza. Odmara me. Sretniji sam. Nemam dojam da ću vremenski više izgubiti, a osjećam se sigurnije. Negdje na cesti me dostižu novinari i mole za slikanje. Udovoljio sam njihovoj želji i trčao po sredini ceste. Takav je život nas manekena. Kod Čeprljanda skrećem lijevo prema Psihijatrijskoj bolnici. Nakon Ivanca srećem još dvojicu natjecatelja. Kod Psihijatrijske bolnice skrećem desno i nastavljam po predviđenoj stazi. Ovim obilaskom sam produžio stazu za cca 3 km. Nije mi žao. Trčati mogu. Možda nemam u glavi, ali imam u nogama. Zacrtana ruta predviđa skretanje na obalu i na škrape, ali ja se tvrdoglavo držim ceste. Prolazim Ljokine, Funčiće te u Gudućima odlučujem ipak nastaviti uz obalu. Na kraju ceste susrećem troje domaćih. Kažu da su zadnji trkači tuda prošli prije 2 sata. Hm, nisam to baš s radošću čuo. Probijam se kroz makiju i dolazim do škrapa. Nije mi dugo trebalo da požalim. Ne posustajem i nastavljam.
Napokon kontrolna točka 6. Pretpostavljam da sam prešao pola puta. Do slijedeće kontrolne točke put vodi uz obalu, ali uređenu. Dolazim do mjesta Muline i odlučujem krenuti desno po cesti. Prolazim D Selo, Depuntovo, te po simpatičnoj stazici idem prema crkvici Sv. Sveci. Ovaj dio mi uzima samo 20 minuta. Sretan sam.
Tu je i fotografija te stazice.


Kontrolna točka 7. Simpatična crkvica. Ne zadržavam se. Po predviđenoj stazi krećem do mjesta Sušica. Nakon mjesta odlučujem sjesti, skinuti tenisice, izbaciti sve kamenčiće koje sam sakupio putem i nastaviti bez kamenčića u tenisici. Ugodnije je. Značajno. Ponovo trčim. Po cesti. Radostan sam. Prolazim kroz Batalažu. Provjeravam jesam li u tom mjestu. Lokalno stanovništvo se šali. Dragi su mještani i otočani. Svako bi htio malo pričati, pa stanem i izmjenim koju riječ. Njima je ovo veći događaj nego meni. Za dolazak do mjesta Ugljan i kontrolne točke mi je trebalo 33 minute.
Kontrolna točka 8 je u mjestu Ugljan. Tu je i okrijepna stanica u restoranu (kojem sam zaboravio ime). Lijepo aranžirane banane, rasječene narandže, fritule,... Punim vodu, proždirem dvije naranče, bananu trpam u džep i nastavljam dalje. Dok sam ja jeo, jedan par me je prestigao. Nema veze, neka ih nose noge lagane. Uspješno ih pratim do mjesta Čeprljanda, a dolaskom na obalu i škrape počinju povećavati razmak. Staza opet postaje teška, ne toliko zbog oštrih škrapa, nego zbog staze koje povremeno nema. Ponovo su potrebne penjačke vještine. Nakon pada, sada se upuštam u takve aktivnosti s većim oprezom. Više proučavam moguće varijante, gubim više vremena. Prolazi me još jedan trkač, a sustižu me dvojica. To su Tomislav i Vinko, kojima sam se prikrpao i s kojima sam završio utrku. Sada im se zahvaljujem. Zajedničkim snagama savladavamo sve izazove. Pazimo da se ne polomimo, izbjegnemo opasnost od klizanja i sve druge slične poteškoće. Jednu uvalu nismo uspjeli rješiti kopnenim putem, te smo skinuli tenisice i čarape i pregazili ju. Bilo je to nekih 20 do 30 metara. U početku je more bilo hladno, a kasnije nismo više ništa osjećali. Čak su Vinka prestale boljeti tetive. I mojim nogama je to bilo dobrodošlo osvježenje. Imali smo snažan dojam da organizatori nisu prošli stazu fizički, nego samo olovkom po karti. Do kontrolne točke nam je trebalo 1 sat i 24 minute. Udaljenost između točke 7 i 8 je približno jednaka udaljenosti između 8 i 9, no za prvu mi je trebalo 33 minute, a za drugu dionicu 3 puta više.
Kontrolna točka 9. Sumrak dolazi. Nadam se da ćemo proći škrape prije mraka. Par stotina metara prije završetka škrapa dolazimo do još jedne novinarske čeke. Nagovaraju nas da im poziramo za par fotki. Uspijevaju nagovoriti Tomislava, pa se i ja priključujem. Nisam pitao za honorar. Nastavljamo dalje. Još se vidi. Ulazimo u mjesto Lukoran. Konzultiramo se za put s mještanima. Palimo Ticca-e. Dečki hodaju, a ja trčkaram oko njih. Umoran sam i iscrpljem. Povremeno duboko uzdahnem. Savladavamo brdo i spuštamo se do Malog Lukorana. Nastavljamo do Sutomišćice. Mrak je. Pitamo za put i procjenu udaljenosti. Svaki od tri mještana je imao svoju verziju puta i udaljenosti. Srećom, trekeri smo, pa smo se snašli. U Poljanama nalazimo crkvicu Sv. Petra. Do ovdje nam je trebalo 1 sat i 32 minute, skoro isto vrijeme, a za trećinu duži put (to hoće reći koliko je dionica 8-9 teška).
Kontrolna točka 10. Osjećamo da je kraj blizu. Počinje kiša. Iz Poljana do Preka uz obalu. Put prolazi brzo. Dolazimo u Preko, prolazimo pored turističkog ureda, gdje sada nema nikoga. Naviru sjećanja od jučer navečer i beskrajne gužve. Idemo dalje. Još par stotina metara do rive i cilja.
Stižemo na rivu, ali nema nikoga. Zaključujemo da je cilj u šatoru. Još par stotina metara. Dolazimo u šator. Ljudi se vesele, jedu, piju. Tražimo organizatora. Kaže da je cilj u turističkom uredu. Ljut sam. Zar nisu mogli staviti nikoga ispred ili staviti neki natpis, a ne ovako. Nakon 40 i više km mi nije svejedno hoću li se morati vraćati u turistički ured pa opet u šator. Organizator ide s nama, upisujemo vrijeme.
Gotovo je. Sretan sam. Završio sam svoju prvu Ultru. 9 sati i 42 minute. 32. po redu dolaska. Umoran. Odlazim u šator. Graha je vrlo malo. Skupljamo ostatke. Organizator se angažirao i dobio sam večeru. Odlazim na tuširanje u apartman. Po putu drhtim od hladnoće i iscrpljenosti. Topli tuš mi godi. Ostao bih pod njim dugo. Ugodno je isprati svu sol, znoj i umor. Odjevam se i odlazim na feštu. Počastio sam se s pivom. Prepričavamo lovačke priče. Postolar Tripper nešto pjeva, ne razumijem ni riječi. Već prije 23 sata odlazim na počinak.
Predivno nedjeljno jutro. Idem posjetiti svog starog poznanika. On također ima apartmane, no to nisam znao u petak navečer. Pokazuje mi apartman. Prava vila. Ima sobu sa pikadom i stolnim nogometom, flat TV, roštilj. Da sam bar ranije znao...
Na rivi pijem kakao i čaj, kasnije se družim s dragim djevama koje upoznah prošle godine na Rabu. Nirvana. Zavidim tim ljudima na miru. Sunce, miris mora, vjetar.
Pogled na Zadar i snježne vrhove Velebita.
Ostajte mi u ljubavi.



Priče drugih škrapera:
Dezorijentirani Škraping by Vodja (Vedran Berković)
Škraping kao hrvatski "brend"? by Bojan Jevševar
Škraping na Ugljanu by mcind (blog s fotkama)

Rezultati:
Rezultati

Post je objavljen 14.03.2009. u 01:30 sati.