Bolno svjedočanstvo američke profesorice psihologije...
... poštujem djecu i svakoga tko je zavrijedio poštovanje. ne beri brige LJUBICE . Normalna sam osoba. Jer neće biti da netko tko je prije nekih 35 godina počinio neki krimen (po toj tvojoj ludoj verziji) .. da mora ostati time obilježen čitav život i da je paranoičan A za tu filozofiju use nase i podase , ne vidim da je loša i da bi je trebalo izbjegavati. Tako i tako s puno tog u životu svodi na brigu o onom što je zadovoljavanje fizičkih nagona i potreba. Treba biti bahat m kao što ste vi bogomoljci , pa to negirati. A ti ako si majka i supruga , itekako znaš da je to točno. osim kaj lupetaš po tom BLOGU , koliko vremena trošiš na kuhanje, čišćenje , peglanje i ono PODA SE...
a viš ja ne držim da postoje pravila za kvalitetan život za pojedince . Ponajmanje nije uvjet da ga provodim u crkvi ... sve dok imam svoj vrt, svoje druženje, svoju školu , svoje kulturne događaje i tihu želju da .. se posvetim nekom ozbiljnijem pisanju , kada budem u mirovini..A o kauču ..heheh.. nećemo . Viš ja držim da su te teme kauča odviše intimne i žao mi je da se uopće o tome piše na blogu . I javno. Ali činim to samo zato da ti i tebi slični ne budete bez oponenta kada je tak važno pitanje po srijedi . ne želim da mlade žene koje trebaju abortirati . bilo tko opterećuje krivnjom . .. samo to ne želim. jer svjedočim da sam usprkos tome što sam abortirala da sam NORMALNA...
To je glavnina jednoga komentara blogerice s nickom @buhin blog - 12.03.2009. (21:51) - a zapravo dio polemike s blogericom koja se potpisuje kao @ossimpleljubica, kroz koju se (polemiku), kao neka krvavocrvena nit stalno provlači tema POBAČAJA. Kako @buha naglašeno ističe da je unatoč nekoliko pobačaja koje je učinila ostala normalna, valja znati da ima mnogo različitih iskustava, ali sva su u jednom ista. Upravo sam nabavio knjigu HOĆU LI PLAKATI SUTRA? - bolno svjedočanstvo američke profesorice psihologije dr. Susan M. Stanford o poznatom "postabortivnom sindromu" ili traumama poslije pobačaja (PAS) - pa koristim prigodu da ovdje prenesem dio njezinih osjećaja. Knjigu je objavila Teovizija, a vrijedi za nju žrtvovati i triput više od 65 kuna (kolika joj je cijena).
Kad je sestra došla po mene, bila sam odjevena u bijelu bolničku spavaćicu. Njezin me bezlični oblik progutao. Mogla sam biti bilo tko ili nitko. Susan ili Sally Brown (lažno ime pod kojim se prijavila na abortus - m.op.) - uopće nije bilo važno. Nije me čak bilo briga što će mi oni učiniti.
Bacila sam pogleda na sestrino lice dok smo hodale tihim hodnikom. Izgledala je umorno ili neljubazno. U svakom slučaju, nezainteresirana za bilo kakav razgovor. To mi je i odgovaralo. Još uvijek nisam mogla pobijediti osjećaj da sam odjednom samo broj, dio rutine.
Uvela me u malo prostoriju, sličnu ginekološkim ambulantama u kojima sam bila prije za vrijeme rutinskih pregleda. Miris dezinfekcijskih sredstava bio je težak. S jedne je strane bio mjerač s različitim instrumentima i hrpe gaze.
"Lezite ovdje", rekla je sestre, ne grubo, ali kao da sam bila dijete. "Liječnik će doći za koju minutu."
Spustila sam se na uzak krevet koji je pri dnu imalo držače. Ležala sam tamo neko vrijeme buljeći u strop. Ne misli. Ne osjećaj, stalno sam si govorila. Budi jaka, da to izdržiš. Još malo i bit će gotovo. Budi jaka. Ubrzo su se vrata otvorila. Okrenula sam glavu prema liječniku koji je ulazio. Bio je visok, prosijed, vjerojatno ranih četrdesetih godina.
"Dobar dan", počeo je, kao da smo izašli na kavu. "Objasnit ću Vam proceduru" - opet taj neodređeni izraz - "i onda ću to učiniti. Sve skupa bi trebalo trajati dvadesetak minuta."
Kimnula sam glavom, nesposobno govoriti zbog straha da ću opet provaliti u plač kao u Julijinom ured petnaest minuta prije.
Objasnio mi je da će provesti malu cijev do maternice. Cijev će biti priključena na stroj koji će on tada uključiti i njime usisati sadržaj iz maternice, otklanjajući sve stanično tkivo. "Malo će boljeti", dao mi je do znanja. "Ako bude prejako, recite mi."
Opet sam nijemo kimnula.
Sestra je ušla u prostoriju, nešto joj je promrmljao, a onda se ponovno okrenuo prema meni. "Pokušajte se opustiti", rekao mi je. Da čovjek ne povjeruje. Nije bilo šansi.
Mogla sam osjetiti kad je proveo cijev, a onda i gorući osjećaj koji se najednom pretvorio u intenzivnu bol. Stišćući šake i zube pokušala sam trpjeti bol i ne plakati. Nekoliko mi8nuta mogla sam osjetiti kako se ta cijev u meni pomiče. Znoj mi se skupio na gornjoj usni i na čelu.
Napokon je rekao: "Sada ću uključiti stroj. Sve će biti gotovo za nekoliko minuta."
Za nekoliko minuta. Gotovo. Hoću li izdržati toliko? Sada više nije bilo povratka.
Stroj je odjednom zazujao muklim zvukom usisavanja. Utroba mi se kidala, a bol je bilo gotovo neizdrživa. Zujanje se nastavljalo i nastavljalo. Jedva sam hvatala dah i mislila sa da neću izdržati. Grizući usnu, pokušala sam naći utočište negdje u skrivenom kutu misli, gdje bih se skrila od boli i muke. Ne misli, ne misli, ne misli.
Kad sam pomislila da više neću moći izdržati bol i zujanje stroja ni jedan trenutak, zvuk je prestao. U trenutcima tišine koji su slijedili, prošlo je kroz mene nešto kao električni šok - porazni osjećaj nevjerovanja u ono što sam upravo učinila. Kad bih se barem mogla držati uvjerenja da se još ništa nije formiralo...
"Evo, to je to". Objavio je liječnik. "Gotovo je."
Sestra ga je nešto upitala i načula sam kad je rekao: "O, izgleda kao otprilike šest ili sedam tjedana."
Ukočila sam se. Šest ili sedam tjedana? Nisam si mogla priznati da je moguće da je dijete koje sam upravo pobacila bilo tako staro. Bilo je itekako moguće, pogotovo kad to nisam očekivala. Sve dok sam mogla misliti o tome kao o "nakupini stanica", nije bilo baš toliko užasno. Zašto sam morala čuti njegov komentar?
Liječnik mi je prodrmao ruku. "Bili ste dobri. Odvest će Vas sada u sobu za oporavak da se odmorite nekoliko sati. Onda možete kući."
Kimnula sam glavom. Pravo mučenje tek je počinjalo. Kad je liječnik otišao, sestra me odvezla niz hodnik, hladnokrvno i službeno. Odgurala me s krevetom u veliko prostoriju obojenu neodređenom zelenom bojom. Ostavila me bez riječi i otišla uz klepetanje klompi u tišini.
Tišina. Ležala sam tamo boreći se sa svojim mislima. Šest ili sedam tjedana. Gledala sam već prije slike djeteta u utrobi. U toj dobi fetus već poprima konačna obilježja - srce mu kuca i ima prstiće i stopala. Što sam to učinila?
Jedino što je spriječilo moju provalu vriska bio je dolazak sestre koja je gurala na kolicima još jednu pacijenticu. Žena je bila sitna, kratke plave kose, oštrih crta lica. Imala je u sebi nešto proračunato. Teško.
Čim se sestra povukla, žena se okrenula prema meni i nasmiješila se kiselo. "Ništa nije vrijedno ove proklete stvari."
To je sigurno, pomislila sam, ali nisam mogla odgovoriti.
Odgovora nije ni trebalo. Sljedećih deset minuta govorila je bez prestanka. Gotovo da se zrak iz njezinih usta crnio od kletvi koje je rigala. Neprestano je bješnjela kako će morati pažljivije provoditi kontrolu rađanja. Pronaći će dečka koji joj je to "učinio". Željela sam se okrenuti. Ustati i pobjeći. Bilo što, samo da nestanem.
Napokon mi je uputilo jedno normalno pitanje: "Je li Vam to prvi put?"
"Da", odgovorila sam tvrdo. Nisam željela nikakav razgovor - ne sada i sigurno ne s njom.
"Eto, meni je četvrti", rekla je. "I nikad nije bilo bolje."
Četvrti. Kako itko može proći kroz to četiri puta? Gledajući je, osjetila sam val sažaljenja. Dok sa ja bila potresena do dubina svoga bića, ona je bilo otvrdnula.
U meni nije ostalo nimalo snage da joj se obratim. Moj doktorat i sve moje iskustvo u savjetovanju ovdje i u ovom trenutku bili su bezvrijedni. Svaki atom energije u meni bio je usmjeren na opstanak.
U sljedećih sat i pol tijelo mise polako oporavljalo od boli i šoka usisnog stroja. Ali ne i moja psiha. Savjetnica, Julie, upozorila me da bih mogla iskusiti osjećaj gubitka. No to je bila praznina. Opustošenost. Ili nešto još gore što se ne može ni imenovati. Jednom sam imala svoju osobnost, život, dušu. Sada sam bila tijelo s razbijenim komadićima u nutrini. To je bio osjećaj skršenosti koji nisam nikako mogla shvatiti...
Nakon još jednog sata sestra se vratila provjeriti kako sam. Rekla je da mogu ustati i otići kući. Sada sam mogla pobjeći od plavuše - ali ne i od sebe. Dok sam se oblačila, osjećala sam kao da oblačim haljinu od žbuke. Ruke i noge nisu pripadale meni, nego nekom strancu...
Sljedeće poglavlje te potresne knjige nosi naslov OČAJ... Srećom, žena se nije utopila u tom nesretnom raspoloženju i bolnom razdoblju - našla je izlaz... Posljednje poglavlje njezine knjige donosi devet koraka za liječenje postabortivne traume. Korisno štivo za žene i muškarce. Uzmite i čitajte! Učite i svjedočite!
Post je objavljen 13.03.2009. u 21:13 sati.