Možeš uzeti moje osjećaje, nije kao da ću primjetiti da je išta oduzeto, shvaćaš li me, svijete? Može me povrijediti, možeš me voljeti, možeš me mrziti... uvijek ću imati samo jednu reakciju. Da, znam da bi mogla promjeniti stvari, da bi se mogla boriti protiv toga,, ali nekako nemam volje. Ne da mi se, niti se sjećam kako je bilo prije. Čudno, točno znam dan kad je sve nestalo, dan, sat trenutak... noćnu moru koja me progoni od tada. Nije prošlo dugo, skoro pa goddina dana, ali tog jutra je već bilo nešto loše u zraku, uvijek bude nešto u zrake, na to se navikknete, čudni predosjećaji i slične stvari - paranoja, ugavnom. Čudno se sada sjećati toga, kaoda se dogodilo nekome drugome, flasbackovi slika koje me proganjaju od tada i pokušaji određivanja - što bi trebala osjećati osim bijesa? Jeli moguće uopće išta osjećati nakon toga? Kao da je netko isključio sklopku, prerezao žice, osigurao da nijedan signal što bi trebala osjećati dođe do mene. Zato to tek sad govorim? Zato jer nastavite sebe uvjeravati da nije tako, da ste samo osoba hladna po prirodi, da si umišljate... ptsp. Jedan od prvih simptoma je upravo to. Čudno je tako pričati o tome, osjećam s ekao da kradem nečije mjesto pod suncem. Iako, zaslužila sam to mjesto.
Imam samo bijes. Volim biti bijesna - posjeti me na to da sam još uvijek čovjek.
Post je objavljen 13.03.2009. u 10:22 sati.