Parresia je za Grke vrlo važno svojstvo slobodnih građana. Parresia može značiti: imati u državi pravo sve reći što se misli. Drugi put označava hrabrost reći istinu, neovisno o mišljenju drugih. To znači otvorenost i povjerenje da se pred drugima kaže istina. Pored političkog značenja parresia je kod Grka vrlo važna i u osobnom prijateljstvu. Ona je znak prijateljstva. Ona je otvorenost da se prijatelja i kritizira i da mu se sve kaže što nam leži na srcu i što prijatelj primjećuje na prijatelju. Isus postavlja sebi zadatak da u svoj otvorenosti i slobodno govori sa svima: »Ja sam otvoreno (parresia) govorio pred svijetom« (Iv 18,20). Usprkos tome ostaje njegovo stvarno biće skriveno Židovima (usp. Iv 10,24). Tek kad nam pošalje Duha Istine (Iv 16,13), reći će nam otvoreno i bez zagonetki sve o Ocu (usp. Iv 16,25). U 1. Ivanovoj poslanici daruje nam se parresia kao otvorenost i povjerenje prema Bogu. Pretpostavka za takvo povjerenje prema Bogu je dobra savjest: »Ljubljeni, ako nas naše srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu (parresia)« (1 Iv 3,21). Možemo Bogu s potpunim povjerenjem sve reći što je u nama, jer imamo Duha »kojeg nam je dao« (1 Iv 3,24). Za Schliera je parresia »sloboda imati pravo i moć sve reći«. Ona je uvijek tamo gdje se »netko u poslušnosti Isusovim zapovijedima, poučen Duhom, sjedinjen s Božjom voljom, otvara Bogu u molitvi«.
Parresia je također važan dar koji nam poklanja Isus Krist, Sin i Objavitelj Božji. Često susrećem ljude koji prije svakog razgovora razbijaju glavu o tome što bi sve trebali reći da sve ispadne dobro. Jedan mi je porezni savjetnik koji je imao najbolje ocjene na ispitu pisao kako nikako nije mogao dobiti odgovarajuće namještenje. Prije svakog razgovora na kojem se predstavljao, danima je razmišljao što će sve reći, što bi ljudi mogli misliti ako bi rekao ovo ili ono, bi li mogli prepoznati da on ima psihičkih problema. Zamišljao si je svaki razgovor do u pojedinosti te predočivao posljedice koje bi njegove riječi mogle izazvati kod šefa firme. Na kraju se toliko zgrčio da u razgovoru nije mogao reći ništa smisleno. Bojao se da bi njegove riječi mogle biti krivo protumačene, razmišljao je o svakoj svojoj riječi što bi o njoj mogli drugi pomisliti. Tako je postao potpuno zakočen. No, tako loše ipak nije kod većine ljudi. Ali, poznajem to iz mnogih ranijih razgovora da sam previše razmišljao o tome što drugi očekuju od mene, kakav ću dojam učiniti na druge, kakve će posljedice to imati za mene itd. Tako strah sprječava svaki razumni razgovor.
Strah (phobos) je suprotnost pojmu parresia. Mnogi se boje da će njihove riječi otkriti ono što bi oni najradije sakrili. Ali to što oni mukotrpno potiskuju, naslućuju ljudi iz njihova mucanja, iz njihova glasa, njihovih kočnica. Opet je tu strah od vlastite istine, strah da bi drugi prepoznali moju istinu. Prema Ivanu taj strah možemo prevladati samo vjerom da nam je Krist sam poslao svog Duha i da u njemu imamo pristup k Ocu, da nam je Bog u tom Duhu bliz i da po njemu imamo zajedništvo s Bogom trojedinim. »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti« (Iv 14,23). Bog u nama prebiva jer nas potpuno i bez ostatka prihvaća i ljubi, nema, dakle, u nama nikakva straha ako ljudi o nama misle i nešto negativno. Nismo ovisni o njihovom sudu.
Naravno, znam da mnogima ove misli same za sebe baš ništa ne koriste. Uprkos spoznaji da nije tako važno što drugi o njima misle, ne mogu se riješiti tog straha od njihove osude. Oni uprkos tome ulaze u svaki razgovor i u svaku skupinu razmišljajući o tome što drugi o njima drže. Često tada projiciraju svoju vlastitu odbojnost na druge i interpretiraju svaku malu primjedbu kao odbijanje, kritiku, osudu, podcjenjivanje. Treba dugo dok se meditacijom nismo tako duboko u Bogu ukorijenili da je on postao naše iskustvo, iskustvo da on u nama stanuje, da je Božja stvarnost jača od svih tih misli koje vladaju nama i koje imamo o drugima. Treba mnogo vremena dok Duh Božji ne prodre u nas tako da nestane duha straha i duha brige. Ne postoji nikakav trik kojim bismo to mogli izboriti. Vrlo sam često doživio da se ljudi koji su se dugo oko toga trudili da vjeruju istini Božjoj u svom životu, najednom osjećaju sasvim slobodno. Jedan mi je svećenik kojeg su mučili mnogi strahovi pričao da se jednom osjetio na kratak čas sasvim slobodnim. To je za njega bio tako sretan osjećaj. I, najednom je pukao neki zid. Narasla je nada da će to iskustvo uvijek pobjeđivati strah i potiskivati ga. To iskustvo slobode bilo je istovremeno i iskustvo Boga. Kad mi Bogu vjerujemo i kad ga u vjeri dotaknemo, postajemo ujedno slobodni, najednom nije više važno što drugi o nama misle, kakav dojam ostavljamo na njih. Tada smo mi potpuno svoji, tada smo istinski sinovi i kćeri Božje, tada doživljavamo da nam je Krist dao svog Duha kao Duha slobode (eleutheria) i slobodnog govorenja (parresia).
Anselm Grün OSB, "Putovi k slobodi"
Post je objavljen 13.03.2009. u 08:30 sati.