Marketing
Terence Davies: Anatomija sjećanja
Terence Davies ima 64 godine, redatelj je svega 4 cjelovečernja igrana, 3 kratka filma, jednog dokumentarca i u Engleskoj se naziva filmskim autorom. U Hrvatskoj bi to bio solidan broj radova u struci, a na Otoku podrazumjeva jedino krajnje intiman i stilski poseban opusić. Daviesa je film zanimao utoliko da njime da oblik sjećanjima na svoje djetinjstvo i mladost, da otvori ventil gorčini, tugi cijepljenoj na nostalgiju, da nađe podršku svojim razmišljanjima, da se kao izvanjski promatrač uvjeri da je preživio i utješi kako njegova smrt jednog dana ne može biti strašnija od one koju si je predodredio i prikazao u trećem nastavku autobiografske «Trilogije» («Trilogy», 1984.).
Terence Davies se u filmovima osim sobom bavi i Liverpoolom 1940.-tih i 1950.-tih godina. Njegovi najjači radovi teško se mogu etiketirati nečim već snimljenim. Iako visoko stilizirani i bez klasične naracije, što može zvučati post-modernistički kao Peter Greenaway ili Derek Jarman, Daviesovi filmovi žive tek kroz ono što post-modernisti ne vole: skoro dokumentarističko prikazivanje popularne kulture Velike Britanije sredinom 20. stoljeća.
«Distant Voices, Still Lives» (1988.) jedan je od najvažnijih britanskih filmova uopće. Čvrsto konzerviran patinom američkih melodrama i mjuzikla 1950.-tih godina, već odavno viri sa gotovo svih naj-lista Britanskog filmskog instituta (BFI). Ovaj film je vježba rekonstrukcije sjećanja, stilski i sadržajno dovedena do savršenstva. Nepretencioznost proizlazi iz Daviesove beskrajne iskrenosti i svođenja spleta emocija na razumljive zajedničke nazivnike.
Obitelj nakon očeve smrti u "Distant Voices, Still Lives"
«Distant Voices, Still Lives» sastoji se od dva filma snimljena u razmaku od dvije godine, no s istim glumcima i atmosferom, tako da bez problema funkcionira kao cjelina. Kadrovi i scene u filmu fragmenti su Daviesova sjećanja na djetinjstvo, bilo kroz lik njega kao dječaka, bilo članova njegove obitelji. Filmske slike imaju jedinu svrhu bojom i zvukom oživiti brutalnu emociju koja se krije iza svakog pojedinog dijelića sjećanja. Filmski kritičar Derek Malcolm posebnost je ovog filma opisao u rečenici kako se radi o «glazbenoj verziji Coronation Streeta, režiranoj od strane Roberta Bressona, s dodatnim dijalozima napisanima od Sigmunda Freuda i Tommyja Handleyja.»
Terence Davies odrastao je kao introvertni dječak proganjan od strane školskih kolega. Kod kuće živi s povučenom majkom i nasilnim ocem koji zlostavlja cijelu obitelj. Drukčiji je i po tome što je katolik, k tomu i homoseksualac. Svoje traume pretočio je u scenarij već 1971. godine, ali svoj prvi film «Children» snima tek 1976. Tada se prvi puta pojavljuje njegov alter-ego, dječak Robert Tucker. 1980. godine snima «Madonna and Child», gdje se Tucker počinje boriti sa svojom homoseksualnošću, teretom koji se zove vjera i svojom upadljivom ne-društvenošću. 1983. pravi završni dio trojca, «Death and Transfiguration», gdje se na trenutke slikama vraća u prva dva filma, no cilj mu je na filmskoj traci zabilježiti najezovitiji prikaz umiranja jednog čovjeka (sebe - Roberta Tuckera).
Robert Tucker, Daviesov filmski dvojnik u crno-bijeloj "Trilogiji"
Iako sada priznaje kako se dijelom rehabilitirao, Davies je tako filmu ostavio jedan od najmučnijih autobiografskih životnih puteva. Sva tri naslova sabrana su 1984. godine u «Trilogiju», a kako su snimani sa znatnim vremenskim razmakom, vrlo lako se može pratiti razvoj Daviesovog filmskog izričaja. U njima je sklon minimalizmu u svakom smislu, zbog čega se često kao kao autor u kojeg se najviše ugledao navodi Yasujiro Ozu. Već u «Distant Voices, Still Lives» Davies je više svoj nego ičiji, vodeći se jedino svojim opsesivnim sjećanjima i granicama koje mu u njihovom rekonstruiranju nameće medij filma.
Klasična naracija u ovim filmovima gotovo da ne postoji. Cijeli teret dojma nosi atmosfera slika i emocije koje Davies pridaje svakom pojedinom događaju kojeg se maglovito prisjeća i čije smještanje u filmu nije vođeno nekom posebnom logikom. Ovakav stil nemoguće je oponašati i prije svega uspijeva zbog prestrašnog emotivnog ogoljivanja kojem se Davies prepušta. Samoća se prepoznaje kao samoća, praznina kao takva, nasilje se osjeća na koži, pjesma u pubu zvoni u ušima, batine također...emotivni pejzaž kompliciran je i krajnje srcedrapajući na najbolji mogući način.
Terence Davies je sigurno jedan od najoriginalnijih redatelja-autora na Otoku, s malim ali rafiniranim opusom koji se opisuje i kao «poezija svakodnevice», «lirski portret obitelji», «raj i pakao malog čovjeka». U filmovima «Trilogy», «Still Voices, Distant Lives» (i još nespomenutom «The Long Day Closes» iz 1992.) na najoriginalniji i najupečatljiviji način može se doživjeti priroda sjećanja na filmu, mehanika tog procesa u haute couture odjeći. Detaljan obiteljski album koji emotivno budi gledatelja uspješno kao hologramski program.
Ne imitirajući nikoga, on snima visoko stilizirane filmove o radničkoj klasi i subotnjem obilasku pubova, što je ipak tipično britanski. Emotivan je, strastven i neposredan i radije neće snimati nego se baviti nečime što ograničava potpuno autorsko izražavanje. O stanju filmske industrije u Velikoj Britaniji rekao je: «Tko kaže da na 6. stranici treba doći do klimaksa? Zašto? Filmaši u UK misle da trebamo oponašati SAD, a to smo uvijek činili tako loše. Ovdje niste dobrodošli ako želite snimati nešto što je umjetnost, nešto što će publika interpretirati služeći se svojim vlastitim umovima.»
Na matičnoj web stranici Terencea Daviesa mogu se vidjeti isječci iz vizualno dojmljive "Trilogije".
Post je objavljen 12.03.2009. u 17:47 sati.