Marketing
kvanto te kjero mi kroasan, mi amor!
Tamo negdje, devedesetih godina prošlog stoljeća, (koja sam ja stara vještica! 
) moja malenkost boravila je u bijelome svijetu, daleko od moga maloga mista. Često bi nazvala doma i brbljala o svemu. I mojima je puno značilo da se javljam. Noooo, nisam uvijek bila srdačno pozdravljana! Jednom,(i samo jednom!!!) nazvala sam oko podne i pol. Razgovor je išao otprilike ovako:
zvoooonnnnn!
Mama: .......haloooo? 
Ja: Halo mama! 
Mama: Aaaa...
Ja: Kako si mi danas?
Mama: Mhmmmm, dobro....
Ja: Ča je? Je sve ok?
Mama: Je, je....
Ja: Super! blabla bla bla.............
Mama: (tišina, muk)
Ja: Maaaamaaaaa??!!! 
Mama: Mhmmm?
Ja: (pogledavši na sat, i nakon šta mi se upalila lampica) - Mama, ti gledaš Rozu, je da je?
Mama: DA! 
Ja: Ajde mama bog! Volim te puno! 
Mama: Mhmmmmm
Ja: 
Eto. Mama je bila zaluđena s tom Rozom. Toliko da sam ja bila ljubomorna na to čudo od ženske i cijelu tu apsurdnu situaciju gdje jedno klaunski ofarbano lice glumi neodoljivu ljepoticu, eteričnu, karizmatičnu i
....Ma da! Pomisao na to da moja mama pilji dan za danom u tu ..... tu.....SAPUNICU! - izazivala je u meni neopisive osjećaje. One koje samo mucanjem mogu izreć! U stilu:
To nima logike....To....Ti .... Ča tebi to ni glupo!? Ma .....
Sve je to počelo još davno prije. Pokušala sam ju odvratit, otvorit joj oči! Ne možeš ti protiv tvrde stine! Koliko god se ja pjenila, ta pošast odnosila je sve više i više nevinih, zaluđenih žrtava. Nije bilo razuma! Nije bilo logike! Nije... Mislim, gledala sam ja Santa Barbaru (a ne bi vam bila priznala ni za šta!) I Dinastiju prije toga (grupno, familijarno smo gledali kako se dobra Kristl i zločesta Aleksis tuku zbog Bleeeejka u bazenu)! Haha, nikad neću zaboravit koja ramena je imala ta Kristl. 
Tad sam jedno dugo, dugo vrijeme imala život, pa nisam viđala tu prokletu škatulu zvanu teve. Čim je život počeo klonuti, teve se prikaza uz glasno AAAAALELUUJAAA! Dok sam u 5 ujutro dolazila na posao bebisiterice, a roditelji odlazili, teve i ja ostajale bi same. čekajući da se bambini probude, upoznala sam neke likove čija sam imena zaboravila. Usput sam ih i roditeljima snimala. Te sapunice. Bile su dosadne (još je bilo nešto života u meni) pa sam prešla na crtane filmove. Simba, Mowgli, Pocahontas i družina!
Ovih dana, kako ne radim, vrijeme ručka postalo je vrijeme kad sam malo, pomalo, zapamtila imena likova iz telenovela. žvačem hranu pogleda zaljepljenog za Marinu i Gaviotu, Rikarda i ....sve ostale. Muzika mi je dobra! 
Fakat dobra!
No imam malu zamjerku telenovelama! Bemu i kukaraču, kako su spori!!!!!!!!! njima se čovjek sruši u nesvjest, leži tamo na podu, a oni oko njega skupljeni bace ćakule. Treba im jedno pola dana (ili oko 15 epizoda iliti kapitula, dok se sjete pozvat doktora! I još 25 kapitula dok ne stignu do, tri metra udaljenog - telefona! Ova uz koju žvačem već mjesecima me ubila! Toliko da sam otišla na jubito i našla kraj! Odgledat ću to i mir na zemlji! A je! Vraga! Doznala sam da su svi zločesti pomrli ili u zatvoru ili ih je stigla neka druga nezamislivo strašna ali zaslužena kazna. (Jednu su slučajno živu pokopali! hahahaha) A sve dobrice su se poženile i izrađale dječice par komada. Te sad plešu poljima agave. A neeeeeka ih jadnih, koliko su ih ovi zločesti izmučili! Ali morala sam onda odgledat na preskok (jer inače ne bih nikad bila odvela Elu u šetnju!) i cijelu priču!
Inače, taj kontrast dobra i zla u telenovelama je strašno izražen! Crno bijelo! Priče se pričaju polaaaaaaaaako, ponavljaju se scene. Iz epizode u epizodu neki lik priča kako je pronašao jadnu djevicu izgubljenu u močvari i kako je ona u toj močvari uopće završila ....tako da ne bi ostala jedna duša kojoj nije jasno. Dok on priča, djevica mlada i lijepa leži u nesvjesti i čeka da joj dovedu doktora. Ali prvo se dobro naćakulaju! Naglašena je naivnost, tako da se ja pitam, koja im je ciljana publika? Odgovor dolazi iz dubine poricanja. Osim mene i meni sličnima koji nemaju fakat života pa i nehotice prožvaču cijelu priču (ili bar dok ne odu radit nešto, jer te telenovela traju i po cijelu godinu i više). Odgovor mi se nameće sam. Koliko je ljudi koji te telenovele shvaćaju kao ozbiljnu stvar. I logičnu. I kojima nema niš čudnoga u tome da ona djeva leži na samrti dok oni raspravljaju kako su im la kukarače pojele kukuruz za tortilje! Jebiga žika! neće djeva nikud, a tortilje su ipak tortilje!
No jedno je istina. od vremena Roze do danas, te glumice su naučile šminkat se malo bolje a i sve su redom rasne latino ljepotice - ljepše od đejlo i kompanije.
E, dosta mi je pisanja o ovome. Jučer sam sve saznala (provela sam cijelo jutro gledajući cijelu jednu telenovelu na jubito!). Zato što, kad sam odgledala il kapitulo final, nisam mogla izdržat da ne saznam KAKO SU POBLOGU riješili sve te zapetljancije, i koliko im je trebalo da pozovu doktora! Odgovor je sitnica! Stotinjak epizoda! hahaha
Sad bi ja rado za one koji izgaraju od znatiželje da saznaju šta će se dalje dogodit ispričala tu sve. Ali kvragu sve! Ja sam potrošila sate na ovo! Pa neka se potrude i oni! Osim toga, vjerovatno niko i ne čita moj blogić. Zato ću samo odat kraj. Pa kome dosta, bravo! Učinih dobro djelo! Možda sad za vrijeme ručka nađu drugu zanimaciju! Osobno, ne znam šta ću ja sad radit dok jedem! 
kategorija posta: (tek sad, nakon 275 postova vidim kako zanimljivih kategorija posta ima u ovim opcijama!)
seks/ljubav
gospodarstvo
ICT (koji vrag im je to?)
Post je objavljen 12.03.2009. u 00:37 sati.