Ovih dana bez bloga, bez pisanja.... I već dugo bez ovakvih postova, jer već neko vrijeme mi se čini da mi postovi moraju biti pametni, pa tako postaju i manje introspektvni. Ovo je ipak neki moj prostor za ispucavanje, iako se ovdje već dugo nisam ispucao. Danas nekako moram...
Život mi se nekad čini kao hrpa plastelina, uglavnom je bezobličan, odnosno na nešto samo nalikuje, a kad ti postane dosadan onda ga preoblikuješ i opet dobijaš ništa, odnosno ipak nešto. Hrpu plastelina koju si i dotad imao, samo što možda drugačije izgleda. Koja blesava metafora, ali što ću, pala mi je na pamet.
Preoblikovanja se događaju ponekad po nekoj prirodi stvari a ponekad su i posljedica vlastite volje. Čovjek nije od plastelina pa to ipak osjeti, ali ipak nekako preživi ta preoblikovanja.
Ona su valjda i korisna, jer ipak nije baš dobro zauvijek ostati u jednom obliku.
Post je objavljen 11.03.2009. u 22:49 sati.