Pregled posta

Denis Kuljiš*

Da se rodio u Zagrebu ili Rijeci, Ranko Ostojić imao bi normalnu karijeru. U Splitu, ako nisi pripadnik mafije ili član «institucionalnog» HDZ-a, a to su dvije frakcije iste organizacije, osuđen si na gerilu. Znači, plivaš li uz vodu, uvijek si na početku. Da nije takav, Ranko bi bio kao Željko Kerum. Njemu se tu uvijek poslože karte iako, kad ga slušaš, zaključiš da nije neki lumen, pa je čudom završio i ono malo škole što je ima, a i osnovnu, koju je pohađao u Ogorju, selu povrh vlaške metropole Muć na obroncima Svilaje, prošao je skupljajući u svjedodžbu same dvojke! Dvije godine mlađi (rođen 1962.), Ranko je pak uvijek prolazio s odlikom, i to u osnovnjaku na splitskim Mejama, gdje baš nije bila zadnja škola u gradu. Pritom, nije on bio neki razmaženi gradski gopodičić, štreber, suprotnost čestitome Vlaju Kerumu, nego uličar i izviđač, a Splićani su, ako je riječ o porijeklu, ionako svi križanci Vlaja i Bodula. Rankov je otac, primjerice, Bračanin, a majka iz Dugopolja. Imaju, istina, u Splitu svoju kuću u kojoj mu je baba živjela od 1907., sagrađenu iza Banovine, pa mikrolokacijski zaista pripadaju na elitno Meje, ali iako se kupao na «Jadranu», Ranko je igrao na balun s fakinažom iz Matejuške, u doba kad se tu miješao mali svijet Varoša s nižom srednjom klasom iz stambenih zgrada starijih gradskih četvrti. Otac mu je, uostalom, bio obični hauzmajstor u školi, a majka školska defektologinja. Ništa spektakularno. Ugođaj poznog socijalizma. Nitko nije ni slutio da su uz sva nezadovoljstva to posljednji dani jednog mirnog doba... Ranko se upisao u Kemijski školski centar reformirane šuvarovske škole (bivšu realku), a Kerum u splitsku Tehničku školu, gdje je stekao kvalifikaciju strojarskog tehničara pa postao bagerist građevinskog poduzeća «Melioracija», jedne od šesnaest velikih dalmatinskih industrijskih tvrtki koje su otišle u stečaj, ozračene hadezeovskim kriptonitom - samo u «Diokomu», tj. «Jugoplastici», bilo je prije prevrata trinaest tisuća (nezadovoljnih) radnika...

S «Melioracijom» Kerum odlazi u Irak, gdje se grade vojne baze Sadama Huseina. Za godinu dana na baušteli, zaradio je 60 tisuća njemačkih maraka. Dotle Ranko ostavlja kemijsku i prelazi u treći razred gimnazije, smjer novinarstvo, koji je završio kao odlikaš, oslobođen mature. Ipak nije dobio stipendiju da ide studirati novinarstvo u Zagreb, pa je upisao pravo u Splitu. Stipendirali su ga Norvežani, javio se na natječaj i otišao onamo na praksu. Naučio je norveški. To je kultura u kojoj ženske masovno nasrću na muškarce. Na njega valjda nisu. A prije studija, odslužio je vojsku kao vezist u pješadiji – poslije će mu to iskustvo dobro doći, uz dugogodišnji staž u skautima, s kojima je logorovao još od prvog razreda osnovne škole, jer im je to stara familijarna tradicija. Aktivni omladinac, Ranko se politizirao koncem osamdesetih, kad je već započela polarizacija partijskih struktura, što je zatim zahvatila sve sfere a Ostojić se, naravno, pošto ide protiv struje, jer nije oportunist, našao medju liberalima, te u Portorožu sudjelovao na prvom kongresu ZSMS, slovenske omladinske organizacije. Od nje je zatim nastao LDS, Drnovšekova postkomunistička stranka, što je formirala najuspješniju slovensku vladu, koja je zemlju uvela u Europsku uniju.

«Disident» u gradskoj omladinskoj organizaciji, Ranko se na prvim izborima 1990. našao na listi SDP-a za Gradsko vijeće u Mjesnoj zajednici Meje. Imao je dvadeset i sedam godina, četiri godine partijskog staža, završen fakltet i program obilježen «generacijskim zahtjevima» toga naivnog doba, kad se još nije samopoimalo da će se politička borba, uz nacionalističke slogane, voditi oko pretvorbenog plijena, personalnim vendetama i ostraciziranjem idejnih protivnika. Ranko je tražio da se izgradi Dom mladeži, isticao razne ciljeve u obrazovanju i kulturu, a hadezeovci su, predvođni Onesinom Cvitanom, advokatom kojega su demokratske promjne osujetile u izboru u CK SKH, što je već bila gotova stvar, vodili podzemnu kampanju obilježavajući ljudi popoput Ranka kao komunjare, te na prste zbrajali kome je od političkih neprijatelja koliko predaka bio srpske krvi.
Što je dotle radio Kerum? Osnovao je firmu, otvorio svoj prvi dućan u prizemlju obiteljske kuće. U fluidnim prilikama, plivao je kao riba u vodi – ondašnja totalna deregulacija i legalni švrc-komerc, stvorili su cijelu kontraklasu malih poduzetnika, raznih muljatora, koji su pravili dilove s poslovođama i direktorima socijalističkih poduzeća: počela je velika pljačka...

Dok Kerum dućaniše, Ranko ratuje – još u travnju 1991. zapisao se u Narodnu zaštitu, postao vojnik na papiru, jer vlast nije ništa radila na obrambenim pripremama, nego jedino naoružavala rezervni sastav policije (Zenge). No, od početka rujna Ranko je već u uniformi, a 6. studenog odlazi na južno bojište sa Samostalnim splitskim drgovoljačkim bataljunom. Imao je 29 godina. Čin – hrvatski vojnik, redov-prašinar, strijelac. U prosincu, bataljun je ušao u 141. splitsko-kaštelansku brigadu, koju je Glavni stožer s još tri poslao da stabiliziraju frontu prema neprijateljskim snagama 7. korpusa Vojske Republike Srpske, što su tih dešperatnih dana bile zauzele Drniš. Rankova brigada držala je položaje kod Unešića, gdje su se, na zadnjoj liniji obrane Šibenika i Splita, vodile rovovske borbe, a diverzanti upadali s bombama u bunkere, jer se tu ubijalo u okršajima prsa o prsa. Nije se ratovalo po dispozcijskim kartama, vatrenim udarima na daljinu, nego balkanski i vlaški, kako je to još Fortis opisao, u djelu o navadama divljih Morlaka. Među 59 poginulih u brigadi odlikovanoj Redom Nikole Šubića Zrinskoga ostalo je ondje u kamenoj pustinji Ultramontane i nekoliko Rankovih bliskih drugova. Tko se danas svega toga sjeća? Jedan veliki, neukusni betonski križ na prijevoju Malačka na Kozjaku (562 metra) gdje se na godišnjicu osloni vijenac s crvenim i bijelim karanfilima, sve je što otklanja zaborav od junaštva s kojim se u zimu devedeset i prve branila Dalmacija. Možda su bile još dvije ili tri takve presudne bitke – na šibenskom ždrilu, u korčulanskom kanalu... – ali kako su njihovi heroji postli nepodobni, jer bi zasjenili besmrtnu slavu Ante Gotovine, stvar je uklonjena iz medija, te postupno izbrisana iz difuzne narodne memorije...

U bitkama po gudurama Zagore, Ranko je dotjerao do v. d. vodnika, jer je, kako se to događa u sličnim egzistencijalnim situcijama, vod izabrao onoga u koga zaista možeš imati povjerenja – u pravoj frci narod pokazuje više mudrosti nego kad izlazi na birališta. Zato je nastao silan problem kad je, u ožujku 1992., Ostojić neoprezno otvorio usta pred reporterom «Slobodne Dalmacije». Rekao je kako je sramota da se po Splitu razni tipovi šminkaju u novim uniformama, dok borci na prvoj liniji nemaju ni šljemove. Nastao je strahovit skandal, pa su ga htjeli nečasno otpustiti iz vojske, ali onda je cijela njegova satnija zaprijetila da će se sama rasformirati i razići kućama, pa je uredno demobiliziran, našavši se zatim u Splitu taman na vrijeme da sudjeluje u kampanji za izbore što ih je Tuđman tada, s proljeća 1992., priredio bez straha od drugih takmaca. Rat je, naime, zaustavljen Sarajevskim primirjem, pa iako vlast nije kontrolirala trećinu teritorija, očuvna je država, te poslije primanja u Ujedinjene narode, osiguran njen suverenitet, kao i njegovo vrhovništvo. Na krilima tih uspjeha, klika oko Tuđmana preuzima sve društene institucije i resurse, a izbori za predsjednika s diktatorskim «polupredsjedničkim» ovlastima, te za dvodomni parlament, održavaju se po novom ustavu i novom izbornom zakonu, praktično bez kampanje i s kontroliranim javnim medijima, u ratnoj psihozi predstojećeg sukoba u Bosni, gdje Franjo djeluje u dosluhu sa Slobom, a Hrvatske vojska, kojom sad zapovjeda mnatora ulizica Janko Bobetko, koordinira akcije s Karadžićevim snagama. Split je pozadinska baza šverca, kriminala i logistička baza za ilegalni rat u susjednoj državi, pa je teško zamisliti gore mjesto i trenutak da se čovjek eksponira istupajući protiv «našega Franje». No, za takvu luzerske kombinacije uvijek možeš računati na Ranka – bježao je iz partije dok je bila na vlasti, a kad je vlast izgubila i cijela se ekipa komitetski guzonja prebacila u HDZ, pokrstila djecu, počela uredno pohađati misu, mijenjati imena i sakrivati nepoćudne srpske babe, Ranko se ustobočio kao kandidat reformiranoga SDP-a. Sudjelovao je na osnivačkom kongresu socijaldemokrata, pa postao dopredsjednik gradske organizacije, koju je vodio Marin Jurjević. Ranko se u splitskoj izbornoj jedinici natjecao za Županijski dom, koji će Tuđman pretvoriti u depozitorij za bizarne položajnike njegova režima, od stare ustašine barba Vinka Nikolića, do patuljastog ratnog zločinca iz Vukovara, inženjera Tomislava Merčepa. Naravno da Ranko nije prošao, a SDP spao je na izborni prag od 5% posto, dok je Račan uspio nagovoriti nepreporođenog tada još svoga a ne Kristova sljedbenika Zdravka Tomca da se kandidira pa izgori na predsjedničkim izborima... Od opozicije dobro su prošli Budišini kriptonacionalisti iz HSLS-a, i neočekivano slabo Savkin HNS, koji se, doduše, uspostavio kao stranka, što će ubuduće uglavnom servisirati liderske ambicije Radimira Čačića. Ranko je pak masivno ispušio – budući da je obilježen kao komunjara, cijelu mu je obitelj najurena s posla. Oca i majku, koja je kao pedagog specijalizirana za djecu sa smetnjama u razvoju, radila u školi s gluhonijemim učenicima, otjerali su u penziju, a sestru, zaposlenu kao fizioteraputkinju, bacili na cestu. Naposlijetku je 1996. i žena, asistenticu na Građevinkom fakultetu, dobila otkaz pošto su skužili da se nije udala u crkvi. Kakva prosvjećena sredina! Grad se počeo nepovratno pretvarati u metropolu hercegovačko-domorskog švercerskog kantona...

Kud će, što će, bez posla i sa cijelom obitelji zavijenom u crveno, Ranko se i sam bacio na trgovinu. Otvorio je firmu, uvozio bakalar. Ba Božić frknuo je jedanaest tona. Ali, ne ide to samo tako... Moraš se povezati, ući u igru, ako se ne uklapaš, ne igraš - da te pripuste moraš biti «uno di noi». Sonna cosa nostra!



Dok je Ranko vojevao po vlaškim ćukama s kojih se Kerum spustio u Split pa osiguravao gradsku pozadinu, nastala je kratkotrajna konjunktura hadezeovskog poduzetništva. Kutle je preuzeo veće firme, pouzdani ljudi Splitsku banku, pa se na hipotekarnim kreditima i novcu što je pritjecao od krijumčarenja robu u Bosnu, formirao divlji, predatorski kapitalizam, u kojem su participirali i neki domaći mkladi glodari. Na čemu će se pritom obogatiti ljudi poput Keruma, to nitko ne zna, samo gradske sveznalice okačeni na usmeni predinterntski sajt rekla-kazala tvrde kako je bio involviran u preprodaju Caritasove robe što je stizala u Dalmaciju preko čuvene humanitarne poduzetnice Jelene Brajše. Sad, tko zna – činjenica je da se tih godina najviše zarađivalo ilegalnom trgovinom na magistralnoj ruti šverca u Herceg-Bosnu. Glavešine iz Zagreba kontrolirali su preprodaju nafte koja je išla Srbima preko terminala u Sjevernoj luci, mafija je držala cigarete, legionari iz Hrvatske vojske drogu, a lokalna sitna boranija - što je ona mogla krasti nego jeftinu odjeću, meso i lijekove kojima je prošao rok trajanja? Sigurno se nisu bavili uvozom čipova visoke integracije... No, 1992. Kerum je otvorio tvrtku za distribuciju ribe. Ribamix je osnovan baš kad se i Ranko – kakve li koincidencije – htio upustiti u sličan biznis! Tražio je bilo što, budući da ga je neuposlivim javno, preko mikrofona, na prvoj sjednici nove Skupštine općine, oglasio sam Onesin Cvitan. Lokalni hadezeovski badža, bivši profesor marksizma, koji je završio višu upravnu školu, na kojoj su se većinom školovali udbaši, trebao je ući u CK SKH kad su ga osujetile demokratske promjene. Ali ne i onemogućile, prešao je u HDZ pa je kratko vrijeme bio i ministar unutrašnjih poslova, u ganituri koja je došla sa Šuškom, kad je Josip Perković, zadnji šef hrvatske Udbe, likvidirao Boljkovca, a Tuđman rastjerao manolićevce, pa uoči samoga izbijanja rata, ključne obrambene resore povjerio likovima poput rastrojenog Šime Đodana, provincijskog pravnika Cvitana i hercegovačkog mutikaše Vice Vukojevića, koji su obojica ispali iz Perkovićeve torbe.

Ranko nije imao druge do da se ogleda za poslodavcima iz nekog drugog vica, pa se prijavio na natječaj američke tvrtke IFT. Namjeravala je u Istri, na ušću Mirne, otvoriti ekološke riblje farme pa proizvod distribuirati na bliske destinacije, a jedan čovjek našega porijekla, inženjer, preporučio je Ranka zbog njegova iskustva za šefa europske prodaje. A tu nije riječ o onim kavezima za tune, koji devastiraju morsko dno, nego se oborita riba uzgaja u bazenima na obali, gdje se stvara «umjetno more». Nije ukusna kao divlja, ali ima svoju namjenu, pa ipak, vlasti nisu dopustile da se pogon otvori i realizira ta «greenfield» investicija, jer su na svaki način htjele suzbiti istarsko «autonomaštvo», onemogućiti razvoj regije, a išli su tako daleko da su čak režirali provokacije, pa postavljali mine i kreirali incidente koji bi opravdali uvođenje izvanrednog stanja - u Pulu su zato doveli jednu profesionalnu gardijsku brigadu (čiji će pripadnik teško raniti predsjedničkog kandidata Vladu Gotovca udarcem kopčom vojničkog remena u glavu). Naravno da ona nisu htjeli dopustiti da američka firma ovdje zasnuje neki uspješan biznis - investitora su otjerali administrativnim zakeranjem, pa se on prebacio u Nigeriju. Ranko je opet ostao bez posla, izgubivši vrijeme za obuku koju je prošao u sjedištu firme u Americi. Srećom, našao je namješnje kod Međunarodne federcije Crvenog kiža i Crvenog polumjeseca (IFRC) koja se, za razliku od «običnog» Crvenog križa, prisutnog na ratištima, brine za žrtve poslije završetka sukoba, pa je tako u bivšem Južnom sektoru nekadašnje krajinske bojišnice, poslije «Oluje» preuzela brigu za 14.000 obitelji, oko četiri i pol tisuća srpskih i oko devet i pol tisuća hrvatskih... Tu je Ranko radio godinu i pol na distribuciji humanitarne pomoći. U ratu žestok bojovnik, poslije rata profesionalni humnitarac – tu u najpasivnijem pasivnom kraju Hrvatske gdje su se ljudi, većinom stari i nemoćni, oduvijek održavali uz pomoć bližnjih. No, budući da su im rođaci sad pred ratom izbjegli, pa pritom i sami najčešće zapali u bijedu, pregaženi je narod ostao izložen na vjetrometini i paket-aranžmni Crvenoga križa bili su im jedina potpora za osiguranje golog opstanka... No, počinje novi politički ciklus i Ranko se odazivlje na prvi glas bojne trublje. Dotle se lopovski režim već bio iskompromitirao, pa iako im nije usfalilo glasova zadnjih primitivaca i nacionalista, u Splitu je HDZ ipak izgubio od koalicije HSLS/SDP, pa je liberal postao gradonačelnik, a Ranko je preuzeo upravljanje gradskim resursima, ali ne kao politički kadar, nego kao pravnik, preko javnog natječaja na koji se javio. Trebalo je preostalu imovinu obraniti od kradljivih lemura, pogotove lokale u gradskom vlasništvu, koji su se davali ispod ruke, ispod cijene, bliskim ljudima ili naprosto onima koji su bili spremni na mitološke novčane dilove. S agilnošću izviđača, velike pčelice, sa smionošću gerilca s prve crte bojišnice, nepotkupljiv kao prava komunjara, Ranko se bacio na uvođenje reda u administrativni nered. Nered je uspostavljen sistematski, pa je trebao herkulovski napor da se raščiste te Augijeve štale u Dioklecijanovu svinjcu. Naizgled nemoguć zadatak koji je Ranko, pametan i poduzetan momak, školovan pravnik, lako riješio primjenom nekoliko jednostavnih mjera. Prvo je progurao zabranu prodaja gradskih prostora – da u zadnji čas, sumnjivim nagodbama, ne odu u bescijenje, poslije čega bi arbitražu trebalo tražiti na sudu, što u Hrvatskoj traje godinama, ili vječno. Zatim je započeo ubrzanu uknjižbu nekretnina, da se točno razjasni što je u nespornom gradskom vlasništvu, a ostalo da se odmah denacionalizira te reducira trošak održavanja. Zabranjeno je, također, davanje lokala u podnajam, pa raspisano 2400 natječaja, što je uzrokovalo samo tri sudska spora, sva riješena u prilog grada. Cijena najma povćana je tri puta, što znači, zapravo, da je u prethodnom razdoblju, prostor iznajmljivan za trećinu stvarne, tržišne cijene, pa su dvije trećine para, dakle, gutali korumpirano čelništvo i njegovi činovnički adlatusi.

Što je dotle bilo s valjnim Kerumom? Pa uvalio se na vrijeme u MORH-ov objekt u Lori, gdje je otvorio dućan na devet tisuća kvadrata. Počeo je uspon koji će ga pretvoriti u veletajkuna, dalmatinskog malog Todorića. Kraj milenija obilježit će osnivanjem turističko-ugostiteljske tvrtke Neva-Kerum, imenovanom po kćeri, te akvizicijom nekakvog hotelčića u Podstrani, gdje je «spavao sam Dalaj Lama», što je tobož preporuka, kao da on inače spava u Connaughtu u londonskom Mayfairu, a ne zamotan u ćebe od dlake tibetanske koze...

Dok se Kerum investirao na poduzetničkoj fronti, Ranko je interventno djelovao u borbi za demokraciju, pripremajući izlazak oporbene šestočlane koalicije na sudbonosne izbore, kojima će napokon svrgnuti tiraninovu sljedbu, pošto je on sam nešto ranije blago u Gospodinu zakovrnuo, izloživši prethodno zmlju najgorim iskušnjem u njenoj povijesti. Jedan pravedan oslobodilački rat uspio je pretvoriti u agresiju na tuđe teritorije, čistu vojnu pobjedu kompromitirao etničkim čišćenjem, demokratske institucije zagadio političkim manipulacijama, a liberalizaciju ekonomije strašnom pretvorbenom pljačkom, dok je prosvijećenost i ideja progresa zamijenjena crnim nazadnjaštvom, skopčanim s vradžbinama i čudesnim viđenjima u režiji bjesomučnih popova kojih se odrekao i sam Vatikan. Izbornom pobjedom što je rezultirala formiranjem trećesiječanjske vlade 2000. godine, Hrvatska kao da je izašla iz bolesti, izliječivši se od kolere, a u Splitu, gdje je Ranko vodio akciju, pa ušao u poglavarstvo, trijumfirali su. No, samo je sedam dana poslije toga Ranko radio na relativno mirnom mjestu u poglavarstvu – Šime Lučin, esdepeovski ministar unutarnjih polova, predložio ga je za načelnika splitske policije. Ulica je, naime, zabrinuta za svoje kriminalne interese, demokraciju doživjela kao prevrat, pa su se kuhale razne ujudurme, od kojih je najveća bila ”balvansko” okupljanje na demonstrcije reakcionara na plitskoj Rivi, gdje su fratri iz unutrašnjosti doveli raju da ustanu protiv novog poretka, protiv «crvenih» i Amerike, teorije evolucije i svih ostlih zala modrnog svijeta. Predvodio ih je visok, naočit momak s velikim velnama, novi gensek HDZ-a, koji u tim prvim trenucima po preuzimanju vlasti u svojoj stranci, nije iskazivao potonja liberalna nagnuća – tek je morao satrati Pašalića, kojega je jedva pobijedio na stranačkom saboru, pa mu je malo desničarske demagogije bilo vrlo korisno da učvrsti poljuljanu partijsku falangu.

Ranko uvijek prihvaća najteži, najnezahvalniji zadatak. Šef policije? Šef policije. Postao je splitski šerif, pa u skladu s intencijom da se policija depolitizira, izašao iz SDP-a: u reformiranu partiju došao je kad su bili na dnu, a izašao otrpjevši neviđene progone, kad su, osam godina kasnije, osvojili vlast. Umjesto da se svima sveti, prihvato se novog posla. Nema on u sebi ogorčenja, potisnute mržnje potrebne da se upustiš u vendetu – lagan, beskonfliktan karakter, kao da nije izrastao u mediternskom miljeu siciljanskog bizantinizma. Plav, visok, zgodan, Ranko je zaista nordijski tip, frapantno nalik poručniku Bulllittu kojega u filmu Petera Yatesa glumi Steve McQueen.



Došao je da uvede red, i uveo ga je – osiguravao je prosvjed na Rivi, dva puta bacao suzavac na nogometnim utakmicama, te za šest mjeseci položio sve ispite potrebne da stekneš zvanje policajca, ovlasti i pravo da nosiš pištolj, natučeš tamnoplavu uniformu te iz načelničkog kabineta, umjesto da ondje čučiš kao ona stvar, na čelu taktičke formacije izađeš u raciju. U 2000. godini Policijska uprava Split bila je najbolja u državi, što su pokazale kriminalističke statistike. Političke nerede, kaos i konfuziju poraća, Ranko je suzbijao sa sebi svojstvenom beskompromisnom primjenom jednostavnih mjera – umjesto u običajeni večernji obilazak, poslije kojega bi policija odlazila kući na spavku, prepuštajući asfalt Indijancima, on bi u ponoć izveo sto murjaka pod šljemovima, stao im na čelo te dva, tri ili četiri puta u toku noći, sve do šest izjutra, upadao na mjesta gdje se okuplja šljam, heroji splitskog podzemlja, nisko podšišani mladići s debelim zlatnim lancima i dosjeima, koji su do tada otvoreno vladali gradom, kao da je Split Beograd s njegovom slikovitom gangsterskom populacijom. To je politika nulte tolerancije zločina, koju je Rudi Giuliani primjenjivao u kriminaliziranom New Yorku («Zero Tolerance»), a taktika koju je kasnije vojska egzercirala i u Bagdadu, naziva se «surge» (preplavljivanje). U našem rustikalnom žargonu, splitski su policajci to prozvali – «jematva».

Ranko je bio malo previše uspješan za svoje vlastito dobro i pošto je 1. siječnja 2001. donesen novi zakon o sigurnosti, pa predviđen položaj ravnatelja policije, koalicijski ministar Šime Lučin predlaže ga kao čovjeka koji se dokazao na prethodnoj funkciji. Bila je stiska, vladu je upravo uzdrmala afera «Gruppo». Mesić je uz propagandnu logistiku «Nacionala», koji je za tu svrhu pokrenuo svoj dnevni list, inicirao hapšenje najvećeg hrvatskog novinskog izdavača i još dvojice ljudi koji su u prethodnom režimu za Ivića Pašalića vodili ključne medijske operacije. Akciju su vodili šef predsjedničkog kabineta, šef tajne službe, Lučin kao ministar unutrašnjih poslova i pošteni Stjepan Ivanišević, ministar pravosuđa, profešur kojega su ovdje navukli na tanak led, te Radovan Ortinsky, neozbiljni državni odvjetnik s leptir-mašnom, koji se po novinama producirao kao Eliot Ness. Račan je sve to odobrio iz pozadine, ali se odmah povukao kad je stvar prerasla u skandal, pošto su ta tri poslovnjaka koji su sklopili oligopolski ortački ugovor proglašeni – zločinačkom organizacijom, kao da švercaju heroin, poput ljudi koji su financirali «Nacional»... Za položaj u ravnateljstvu trebali su sad nekog trezvenog, koji će se pozabaviti policijskim poslom, nametnuti profesionalne standarde, dokinuti strančarenje i korupciju, a istodobno restrukturirarti, smanjiti resor, koji se pretvorio u socijalnu ustanovu. Tko bi to htio preuzeti nego Ranko? Njegov glavni zadatak bit će - suradnja s haškim sudom i borba protiv organiziranog kriminala, kako bi se uklonile najteže društvene posljedice katastrofalnog desetljeća obilježenog Tuđmnovom tiranijom. U 2003. Ranko je u Splitu uhitio hercegovačkog ratnog zločinca Ivicu Rajića, a agenti tajne službe, koji su ga čuvali u sigurnoj kući u Kaštelima, pokušli su ga još u posljednji čas alarmirati... Dizali su dilere kokaina, unijeli strah među ulične gangstere, postigli fenomenalne rezultate u suradnji s bosanskim istražiteljima i međunarodnom policijom... Formacije podzemlja počele su padati kao domina. Važnu ulogu odigrala je tu klandestina skupina inspektora iz odjela za organizirani kriminal, koji su provodili operativnu akciju «Magla», što se naslanjala na obavještajni materijal, još za Tuđmnova vremena produciran u tajnoj službi pod kodnim nazivom «Barakuda». Strhujući podjednako od promjene vlasti i od ekstremne desničarske frakcije Ivića Pašalića, u Službi su složili materijalčić o ilegalnim pothvatima te hercegovačke struje HDZ-a. Ministar unutarnjih poslova Ivan Penić dao je pak da se, uoči samih izbora na kojima će stranka izgubiti vlast, napravi «enciklopedija podzemlja», sa svim informcijama s kojima policija raspolaže o kriminalnim bandama, pa odobrio uhićenja, koja su spektkularno započela privođenjem pripadnika zagrebačke «zločinčke organizacije», koje su u štmpi prozvali «dečki sa Srednjaka». Ostalih pet skupina od kojih je najjača bila hrcegovčka, tek je trebalo pohapsiti kad je akcija naglo obustavljena, jer bi pali bliski suradnici režima, što bi neugodno odjeknulo u doba izborne kampanje. Tako su «ostali» dočekali Ostojića, a uto je počeo i gangsterski rat na zagrebačkim ulicama, ubojstvom vođe Hercegovaca, Vjeke Sliška. Ranko se nikad nije pojavljivao u javnosti da se hvali uspjesima policije – kad je pala pošiljka sa 331 kilogramom kokaina, nije on održao konferenciju za štampu, a kad je zaplijenjen ekstazi, dobacio je da je najzaslužniji Reksi, jer je drogu zaista našao pas. No, poslije ubojstva Sliška na zagrebačkom Cvijetnom trgu, istupio je da obeća beskompromisnu akciju protiv počinitelja. Jako su ga ozbiljno shvatili i politička infrastruktura podzemlja, s pokroviteljima na najvišim mjestima, pokrenula je sveobuhvatnu medijsku kampanju protiv ravnatelja i njegove opasne tajne skupine istražitelja organiziranog kriminala. Bilten mafije, tjednik «Nacional», iz broja u broj publicirao je članke protiv državnog odvjetnika, njegove zamjenice koja je na sudu vodila slučaj «zločinčke organizacije», te protiv Ranka i njegovih inspektora, koji su proglašeni plaćenicima hercegovčkih gangstera. Osim u «Nacionalu», prijesne laži objavljivale su se u glasilu Hrvata sa smanjenom rasudnom moći, naime u tjedniku «Hrvatska riječ», guzic-novinama za kulturu koje nadomještaju rasne tabloide poput beogradskog «Kurira», što ondje neskriveno drukaju za ražalovane agente Državne bezbednosti. Hrvatski bezbednjaci pokušali su pak preko «Hrvatskoga slova» i «Nacionala» prikazati Ranka kao engleskog špijuna, jer je policija surađivala s haškim istržiteljima u potrazi za Antom Gotovinom. Zbog takvoga pisanja, izdavač «Nacionala», koji je nedavno odletio u zrak u nekom mafijaškom obračunu, proglašen je nepoželjnim u Velikoj Britaniji, pa stavljen na «crnu listu», što je značilo da mu prijeti izručenje ako pređe granicu bilo koje zemlje Europske unije. No, ako je međunarodna zajednica pokazala karakter, nisu i vladini političari – Račan se nije suprotstavljao aferašima iz kabineta na Pantovčaku, a Šimu Lučina brifirali su Pukanićevi novinari, jer sam nije imao nikakvih informacija, budući da je Tajna služba izdvojena iz MUP-a, pa stavljena pod nadzor fiktivnog tijela koji sačinjavaju svi državni čelnici. U stvari, šef te službe, Franjo Turek, ucijenjen time što je u Gospiću nazočio zločinima nad civilima koje je ondje izvršio Mirko Norac, tijesno je suradjivao sa šefom predsjedničkog kabineta, Željkom Bagićem. Bagić je je pak dolazio na sastanke uredničkog kolegija «Nacionala», pa se tu nalazio s Hrvojem Petračem, zagrebačkim bossom, koji sad leži u Lepoglavi, osuđen na šest godina robije. Mafijaški PR uspio je iznad očekivanja – smijenjeni su državni ovjetnik i njegova zamjenica, iz službe izbačeni inspektori specijalne skupine, a Ranko pritjeran u kut i kad je poslije izbora 2003. došlo do promjene vlasti pobjedom Sanadera, smijenjen je. Ali ne odmah, jer bi ga Ivo još bio ostavio, pošto mu tada nije smetao, a dobro se znalo da Ostojić nije za četiri godine u službu uzeo niti jednog novog policajca, nego je sve odradio s postojećim ljudima, te osim u antikriminalnoj borbi, postigao uspjeh u restrukturiranju svog resora. Rasformirao je specijalnu policiju, žandare, pa osim 330 ljudi za antiterorističku službu, ostalih tisuću i pol, kao intrventnu policiju, prebacio policijskim upravama. Pokrenuo je akciju ”Policija u zajednici», koja i danas traje, kao napor da prevenciju i represiju kriminala provode ljudi koji poznaju lokalnu sredinu. Bivšeg šefa pecijalaca, Vladimira Fabera, zadržao je kao načelnika «plavaca», uniformirane policije, pa zadužio da provede tu akciju «civilnog» preustroja organa javne sigurnosti. Statistike zločina pokazuju uspjeh koji je ostvario: 1999. Izvršeno je 118 ubojstava, u dvije tisućitoj 101, a zatim 2001. – 81, 2002. – 83, te 2003. – 67, otprilike učestalost koja je ostala do danas. Istodobno, započeo je sa stvaranjem službe obavještajno-kriminalne analitike. Surađivao je sa šefovima bosanske službe sigurnosti što djeluje pod patronatom međunrodne zajednice, pa je 2008. dobio osobno priznanje ministra unutrašnjih poslova Velike Britanije, kad je program koji je financirala njegova vlada dovršen stavljanjem u funkciju hrvatskog operativnog centra za regionalnu koordinaciju. U Bosni su – zašto bi se to i dalje krilo? – njegovi ljudi pridonijeli razbijanju mreže krijumčara i proizvođača ekstazija, zatim grupe prevaranata koja je izvozila lažnu «Vegetu» i oštetila «Podravku» za dvjesta milijuna konvertibilnih maraka, te identificirali informatora koji je bio spreman – za lovu, otkriti kretanje Radovana Karadžića...

Kad su pripadnici obvještajnog podzmlja shvatili kako Sanader ne žuri sa smjenom Ostojića, te da će, po svemu suduće, resor unutrašnjih poslova preuzeti neutralni Branko Vukelić, stranački birokrat iz Karlovca, zasnovali su na brzinu veliku operaciju, kojom će spriječiti neželjen razvoj događaja. Puštene su u novine neke stare Vukelićeve aferice – to barem nije bilo teško iskopati – a zatim je Turek načinio izvješće o sigurnosnom stanju u zemlji, tzv. Prezentaciju, pa ga predočio predsjedniku Republike. Tu je kao najopasniji čovjek u državi označen – ravnatelj policije. On, navedeno je, surađuje s haškim istražiteljima, zatim samostalno istražuje ratnoprofiterske tajne račune pripadnika Tuđmnova režima u inozemstvu i, treće, «loše surađuje sa šefom tajne službe», naime sa samim magistrom Turekom (koji je završio postdiplomski iz marktinga, jednim domaćim sastavkom o teorijama zavjere i globalnim sigurnosnim ugrozama). Ponuđena predsjedniku, Prezentacija postaje službeni državni dokument koji se dostavlja Vladi, a ondje su, uznemireni nekim od tih triju otkrića, u roku od sedam dana smijenili Ostojića. Vukelić pak nije postao ministar, nego dr. Marijan Mlinarić, varaždinski kirurg. Prilikom imenovanja objavio da će usporedo nastaviti s liječničkom praksom u svojoj bolnici. U upravljanju sekorom s trideset tisuća ljudi pomagat će mu stoga intimni prijatelj koji ga je i nominirao na tu funkciju, Ivan Jarnjak, važan politički kadar HDZ-a, koji se nije smio osobno isturiti jer je uz Gojka Šuška bio glavni vrhovnikov asistent u provedbi operacije »Oluja», kad su počinjeni zločini nad civilima zbog kojih, po komandnoj ogovornosti, sude njegovim podčinjenima. Čim je varaždinski HDZ preuzeo resor, otjerano je iz službe osam stotina policajaca kao «esdepeovski kadrovi»...

Zumba – i evo Ranka opet na ulici, u četrdeset i drugoj godini, gurnut u stranu, bez kotizacije u stranki iz koje je istupio čim je postao načelnik splitske policije. Iz policije su ga potjerali oduzevši mu ovlasti i pištolj, nakon što se deklarirao kao glavni protivnik mafije. Još je imao tešku familijarnu situaciju usljed bolesti, ali nije nikoga gnjavio, samo je digao glavu, pa jedan po jedan počeo rješavati svoje probleme... S advokatom Vanjom Bilićem osnovao je u Splitu ured koji se bavio pravnim poslovima oko nekretnina. Vratio se iz Zagreba, a kampanja protiv njega i njegovih istražitelja nastavila u «Nacionalu». Zatim su nepoznati počinioci ispalili nkoliko metaka u prozore školske učionice gdje je nastavu pohađao njegov sin. Vratio se, dakle, u Split, pa upisao u partiju kao obični «drug član». Rukovodioci su nastojali da ga ne primijete...

Dok jednome ne omrkne, drugom ne osvane – povratak HDZ-a na vlast koincidira s procvatom Kerumovih poslova te naglim širenjem njegova carstva: 2003. godine kupio je tvornicu «Diokom» u stečaju, pa najavio obnovu proizvodnje u tom nekadašnjem gigantu socijalističkom industrije. Pravio bi obuću za strana tržišta, zaposlio 800 radnika, s državnim kreditom pribavio modernu tehnologiju... U Smojinoj seriji o Malome mistu, postolar je - fločun i bumbišta, bit će da je to profesionalni hazard u ovoj djelatnosti. Istodobno, Kerum je pobijedio na natječaju za kupnju hotela «Marjan» na Rivi i hotela «Central» na Pjaci, koji će, obećao je, urediti «po uzoru na hotel Danieli u Veneciji”! Danieli se nalazi u fntastično sačuvnoj palači iz 14. stoljeća, dok je Central bezlična neoklasicitička gradnja od kakvih se sastoji agrebački Donji grad, bivše prenoćište D-kategorije za okašnjele putnike vicinalnih parobroda i pijane kurve, ali to su detalji koje lako prskače agilni um neumornog vlaškog kombinatora. Ništa mu nije problem, barem ne na riječima, a u stvarnosti, bivšu «Jugoplastiku» uredno je sravnio sa zemljom, zaposlene poslao kućama, a zatim na osvojenom terenu podigao svoj shopping mall «Joker» (što se na mućkom čita Yoker, prema imenu njegova sina koji se zove Yoke).

Da se ufao samo u HDZ, ne bi Kerom toliko postigao u svojim poslovnim dilovima. Zahvljujući seljačkoj bistrini, shvatio je da su mu potrbne vlastite političke poluge, kako bi osigura nesmetano kretanje svog poduzetničkog bagera. No, nije ušao na Listu velog mista. Tu su se okupili dečki rođeni u susjednim zabrđanskim selima, koji su se u međuvremenu obogatili postavši brodovlasnici, mini-tajkuni s vlastitim maksi-marketima, sve heroji pretvorbene deregulacije, ujedinjeni žudnjom prema gradskim građevinskim prostorima, kojih se moraš domoći da bi, pošto ih založiš kod banaka, dobio novac za razvoj nekretnina. Ekonomska piramidalna spirala bila se ludo zavrtjela, dok nije započela sadašnja kriza... Ti poslovi s nekretninama zapravo su genijalni jer, ako nisi previše pohlepan, ili megloman, ne možeš s njima propasti. Znači, dobiješ jeftino gradski prostor akonto nekog tobož društveno korisnog projekta, založiš ga hipotekarno kod banke, a građevincu izbiješ gotovinu kao kick-back, naplatu jer je dobio posao... Kad stvar pukne, vratiš zgradu banci da se s njom friga kako zna, a lovu lijepo spremiš u džep i – Bog te veselio! No Kerum je te aspiracije velikomišćnskih poduzetnika smatrao minornima, a njih same običnim špekulantima, pa ih je javno nazivao «kokošarima». Namjeravao je zapasati puno veće resurse, te zasjesti na gradski budžet, pa postati neprikosnoven komunalni lider, bog i batina, splitski Fikret Abdić. Prvi u selu, prvi u Rimu. Odlučio je izaći na izbore i natjecati se za gradonačlnika. U međvremu, producirao se naveliko po medijima – kupovao superlukuzne automobile, jahturine, paradirao s manekenskim predvodnicama, koje se zapravo ne bave modom, te dao bezbroj intervjua, u kojima je nesuzdržano lupetao o svemu i svačemu, riječima kojih bi se kulturan čovjek sramio, dok je on to plasirao kao sočne domišljaje narodskog genija i demonstraciju svoga zabrđanskog šarma... Na kraju je propjevao u popularnoj emisiji komercijalne televizije, pa dosegao vrhunac medijske popularnosti, poput uzoritog Ćesića Rojsa, drugog istog takvog lika, koji se, doduše, afirmirao u ratu, dok je Kerum najviše postigao u poraću, u propaloj ekonomiji jedng poniženog grada, kojim je prije dvije tisuće godina upravljao Julije Cezar. Pošto velike civilizacije propadnu, iz podzemnog mraka izlaze Morloci, kako je to prikazao H. G. Welles u knjizi «Vremenski stroj». No, njegovi su Murlaci ljudožderi, a Kerumu se to može pripisati jedino figurativno – jest da kud god prođe uništava civilizirano ozračje, a možda i ozon, ali do sad nije primjećeno da je netko od otpuštenih i socijalno ugroženih završio na tajkunskoj trpezi, kao u prizoru iz druge seminalne knjige, romana «Koža», napolitanskog spisatelja Curzija Malapartea. Znakovito je da isti tip populističke demagogije – koju ne bi mogao prodati recimo u Varaždinu – prolazi u srpskoj provinciji: Dragan Marković Palma, Kerum iz Jgodine, istakao se izjavom da bi platio Beethovenu da mu svira, kad mu se ne bi više sviđala Ceca, a zatim je ulazak u vladinu koaliciju uvjetovao zahtjevom da država pribavi žirafu za Zoološki vrt u njegovu gradu. Zahvljujući takvim likovima u političkoj areni, majmuni koji za njih glasaju, nikad neće biti usamljeni...



Dok je Kerum pripremao svoju velepoduzetničku i političku apoteozu, Ranko je iz poslova s nekretninama, pešo u upravu «slobodne Dalmcije». Tu je trebalo riješti pravne probleme kojima je firma bila opterećena kad ju je preuzeo «Europapress Holding». Osim toga, počela je gradnja nove tiskare i redakcije u Dugopolju. Sve je obavio u roku - instalirao tiskarski stroj te pripremio proizvodnju. Kompanija je fiskalnu godinu po prvi put završila s profitom. Uto se opet začula bojna trublja – pripremali su se parlamentarni izbori 2007. godine. Račan je odlučio da SDP izađe na njih samostalno, pa je zaključio kako mora odabrati neke nove kadrove da mu odrade najteže jedinice po Dalmaciji i Slavoniji. U četvrtu osječku htio je poslati Zokija Milanovića, a u devetoj počeo uz Ingrid Antičević kombinirati s generalom Kotromanovićem, proslavljenim sinjskim ratnikom, alkarskim vojvodom koji je progledao, pa poslao dovraga popove i pašalićevce koji upravljaju njegovim užim zavičajem. Ranko bi mu bio dobro legao za devetu, pa mu je Račan, bez trunka srama što ga je ranije ostavio na cjedilu, ponudio mjesto koordinatora. Ostojić je prihvatio a nije ni trepnuo – on je, zapravo, silno strpljiv, umjeren čovjek, kao da nije iz ovoga podneblja. Čim je preuzeo, dao je otkaz u «Slobodnoj», da ne sjedi na dva stolca. Nije čuvao to mjesto kao rezervu, niti je htio upasti u konflikt interesa kad novine počnu pratiti izbornu kampanju.

Račan nije bio kadar izaći na izbore, umro je, ali je stranka bilježila rast populanosti, pogotovo kad je čelno mjesto, pobjedom na stranačkoj konvenciji, preuzeo mladi, karizmatični Zoki Milanović. Najlojalniju potporu pružao mu je Ranko Ostojić. Za to je dobio vatrgasnu zadaću da uleti u devetu, gdje se Antičevićka onemogućila pošto je njen muž uhvaćen u neugodnom prekršaju, zbog kojega je izbačen iz Odvjetničke komore, a i ona sama bila je u toj aferi neizravno implicirana. Planirana četiri mjesta u parlamentu, Ranko je osvojio, i to s dvostrukim brojem glasova u odnosu na prošle izbore 2003. Godine, a Željka Antunović pukla je u desetoj, što je pokazalo kako u Splitu moraš zaigrati s nekim iz Splita. Izabran u Sabor, Ranko je postao predsjednik Odbora za unutrašnju sigurnost. Tu je silno smetao izdavačima «Nacionala», njegovim urednicima, financijerima i pokroviteljima na najvišim mjestima, pa su stalno prilazili Zokiju i nudili mu medijsku i političku podršku ako Ranka ukloni – ali Zoki, uz sva svoja ogrničenja, moralno nije Račan, pa je te ponude hladno ignorirao...

U parlamentu, Ranko je bio smrtonosno efikasan – osmomjesečna kampanja protiv nesposobnog ministra unutrašnjih poslova, dovela je do njegove smjene i uklanjanja policijskog ravnatelja. Vlada s pokrpala «nestranačkim profesionalcima», pretrpjevši najveći politički poraz u svom drugom mandatu.
Kampnja za loklne izbore 2009. bit će uvod u veliki, finalni obračun na sljedećim prlmentarnim izborima: stranka koja ih izgubi, neće ostati u komadu, nego će se frakcijski raspolutiti. U HDZ-u inherentan je sukob s hercegovčkom strujom, u SDP-u također. Nije to pitanje zavičajnosti, neke nacionalne palarizacije, nego sukob dva temeljna hrvatska idejna opredjeljenja: jednog zapadnjačkog, socijaldemokratskog ili socijalkršćanskog, svejedno, te drugog nazadnjačkog, balkanskog, koji državu vraća u šuškovsko-tuđmanovski antedilivuj. Pritom se, doduše, pokazalo da sanaderovski socijalkršćani ne uspijevaju riješiti temeljne društvene probleme, postajući i sami jedan od najkrupnijih, budući da je vlast ogrezla u korupciju. Ne štiti više ni interese hrvatskih monopolista, koji pokušavaju izbiti novac iz državnih fondova, jer vladini maestralni stručnjaci, ako misle nešto začarobirati - pokazalo se to u nebrojenim aframa koje se pomalo otvaraju pred hrvatskim sudovima, od splitskog broogradilišta do afere «Maestro» - mogu to obaviti i sami, bez natezanja s veletajkunima i njihovim firmama koje gutaju milijarde, da bi se negdje na maloj pipi sa strane, istočili beznačajni milijuni... Dakle, vlada neće trebati tajkune koji nemaju samostalnu političku bazu, što su prvi shvatili najbistriji - Željko Kerum u Splitu i Plinio Cuccurin u Rovinju, posve različiti, a podjednako vješti poduzetnici, snalažljivi u domaćim prilikama, koji su se sad odlučili kandidirati na lokalnim i županijskim izborima.

Kerumovi meglomanski projekti u takvom su stanju da bez fuzije s gradskom blagajnom, on ne može ni koraka naprijed... Bitno je, dakle, da osvoji mjesto gradonačelnika, a kao izravno izabran podeštat, neće se morati povinovati volji gradske skupštine. Ona, doduše, odobrava trošak iznad milijun kuna, ali to se odnosi na vanbudžetke stavke, dok se za ono što prođe u sklopu gradskog proračuna, ne mora ni s kim natezati. Sjedne li na pare, a tu su mu gradski tereni, kojima disponira bez nadzora Instituta za urbanizam – jer su ga splitski maheri odavna rasformirali! – može graditi i vrtiti što hoće, pa u javno-privatnom partnerstvu izgraditi kozmodrom koji će zvati po njegovoj ženi, ili pak premostiti brački kanal, što bi, uostalom, bila jedva nešto veća glupost od mosta koji će voditi na Pelješac. U predizbornim anketama, Kerum ne stoji loše. Ppodržavaju ga javni mediji jer Sanader, koji u Splitu nema nikoga osim šepavog Kureta, računa da će u svojoj matičnoj izbornoj jedinici vladati neizravno, u koaliciji s lokalnom ekipom kojoj može osigurati vladine subvencije. Osim toga, Kerum se istinski dopao onim slojevima stnovnika koji se u gradu osjećaju kao marginalci – ricasti Kerum njihov je šampion, s kojim dijele ukus i smisao za humor, prostačke ambicije i lajfstajl vlaškoga Rolling Stonea što se u antiknu varoš smandrljao s planine Svilaje. Mlađi Splićani koji su se navadili prezirati politiku pošto su ih odgojili u zabludi da im država nešto duguje, misle da će, podržavajući Keruma, «pokazati estblišmentu», odnosno Zagrebu, koji se u provincijskom Splitu, frustriranom neuspjehom komune osujećene u razvoju, smatra krivcem za kolaps urbane civilizacije u Dalmaciji. Tuđmanov koncept metropolizacije zaista je onmogući skladan razvoj regija, ali budući da se uz Zagreb i riječka te istarska županija akcelerirano udaljavaju od nacionalnog prosjeka ukupnog domaćeg proizvoda, očito je kako je najvažniji faktor lokalnog razvoja – narav lokalne vlasti i njene performanse, pa ondje gdje je na vlasti HDZ ili hunte izabrne s lažno nezavisnih lista, život usljed korupcije postaje nepodnošljiv, a gradovi nazaduju i gube stanovništvo. Iz Splita je stoga visokokvalificirana radna snaga masovno zbrisala u inozmstvo, a radno sposobni u Zagreb. Pučanstvo se realno smanjuje u cijeloj državi, neprekidno od 1991. da danas, dok se ranije iz godine u godinu znatno povećavalo, što znači da su neosnovane floskule s propovjedaonica koje su se u Dioklecijanovu gradu silno umnožile, jer se umjesto industrijskih pogona grade samo crkve i samostani – floskule, naime, o «bijeloj kugi» i izumiranju Hrvata. Ne, oni ne umiru, nego bježe iz Hrvatske i hrvatskih krajeva gdje dominirju veliki Hrvati. Nije, dakle, riječ o kugi, nego o koleri koja se širi pod znakom H s ona dva stupa povezana pleternom leptir-mašnom, te malim slovima «d» i «z» koji su se pod taj svod sakrili od kiše...

Može li netko spriječiti Splićane da umjesto racionalnog, poštenog, dokazano sposobnog Ranka Ostojića, izaberu gradskog redikula s kosom na federe, koji se obogatio na čudesan način, pošto se povećanje njegova kapitala ne može rastumačiti na temelju njegovih poreskih prijava? Samo zdrav razum može se tome ispriječiti, ali ovdje je to prilično krhka zapreka. No, budu li Splićani poslije rogoborili zbog nazadovanja grada u kojem žive što se već svrstao ne među drugorazredne, nego među hrvatske gradove od trećerazredne važnosti - moći će im Zagrepčani opravdano odgovoriti: «Jebal vas Kerum!»



____________________________________

* Rodio sam se u Splitu 1951. godine, smatram se i deklariram Splićaninom. Brat mog pradjeda, profesor splitske Klasične gimnazije Josip Barać, koji je objavljivao učene prinose o arheologiji i povjesnici pod pseudonimom Marul, dao je ime klubu «Hajduk». Moj otac podizao je zastavu na crkvu sv. Frane na Rivi u okupiranom Splitu 1942. godine. U to doba najbolji mu je prijatelj bio Enzo Bettiza. Moj sin zove se Marul. Moja baba rodila se u Muću, nekoliko kilometara od Kerumova Ogorja. To sve navodim da se ne bi pomislilo kako su kritičke primjedbe o Splitu i Splićanima nekakva odvratna purgersko-agramerska poza.


Post je objavljen 11.03.2009. u 18:47 sati.