U povodu Svjetskog dana potrošača (15. ožujak), dobro se podsjetiti na Deklaraciju kongresa SAD od ožujka 1962.godine, donesena na prijedlog tadašnjeg predsjednika SAD-a, g. John F Kenedy–a:
"Prema definiciji, u potrošače se uključuje sve nas, i mene kao predsjednika SAD-a!
Potrošači su najveća gospodarska skupina na koju utječe skoro svaka javna ili privatna
gospodarska odluka.
Oni su najvažnija skupina čiji se stavovi vrlo često ne čuju!
Glas potrošača mora se čuti !"
Dan potrošača je dobra prilika da analiziramo dostignute rezultate na planu zaštite potrošača, kako onih subjekata kojima je to posao, obveza i dužnost, tako i nas potrošača – svih građana bez obzira na političko i vjersko opredjeljenje, i na dobno, spolno i ino razlikovanje, da iznesemo svoje-potrošačko mišljenje o stupnju zaštite potrošača u nas.
Ako bismo htjeli izraziti stav o zaštiti potrošača možemo konstatirati:
- prema vremenu prije i poslije demokratskih izbora:
· i prije i nakon demokratskih izbora stanje zaštite potrošača u osnovi nezadovoljavajuće;
· stanje zaštite potrošača prije devedesetih godina bilo je znatno bolje jer su postojale interesne zajednice, odnos davatelja usluga i potrošača 50:50, pa su se davatelji dobrano preznojavali da bi osigurali pristanak potrošača za povećanje cijena usluge,
· stanje zaštite u posljednjih dvadesetak godina, i pored Zakona ……, je lošije, jer odluke o pravima i obvezama potrošača donose davatelji javnih usluga, uz potporu vlasti i bez aktivnog sudjelovanja potrošača …
- prema zakonu kojim se reguliraju prava potrošača:
· do 2002.g. potrošačke udruge su djelovale kao organizacije civilnog društva, bez zakonom reguliranim pravima potrošača, bez državne financijske potpore, i bez učešća potrošača u radu tijela koje donose odluke o pravima i obvezama građana, ali uspješniji, zahvaljujući i tiskovnim i elektronskim medijima,
· poslije 2002.godine, nakon donošenja Zakona o zaštiti potrošača, uz osigurano učešće u radu tijela koje donosi odluke o pravima i obvezama potrošača putem savjetodavnih tijela, ali neuspješni u osiguranju gospodarskih interesa potrošača
Naizgled, navedeno gotovo nema smisla. Zaista, ostvarili smo zakonsko reguliranje prava potrošača, a situacija nije zadovoljavajuća. Zašto?
1. Zakonodavac je formalno omogućio predstavnicima potrošačkim udrugama sudjelovanjem u savjetodavnim tijelima tijela koje donose odluke, čije mišljenje ne treba. Pored toga, u savjetodavnim tijelima učešće potrošača je znatno u manjini, prosječno 5-10%, tako da budu «saslušani», često nadglasani, a iznesena mišljenja ne dolaze do tijela koje donosi odluke. Potrošači u tim tijelima više su dekor, opravdanje za odluke koje su doneseni i prije rasprave na savjetodavnom tijelu. Puno bi jeftinije bilo da predstavnici potrošača u tim tijelima pošalju jedan lijepi fikus, to radi evidentiranja prisustva, nego da troše sredstva dolaska i gubitka vremena. Dakle, Zakonodavac je stvorio sustav kojim je stvori neprobojnu karijeru s ciljem da se glas potrošača ne može čuti.
2. Razjedinjenost udruga za zaštitu drugi razlog nezadovoljavajućeg stanje zaštite potrošača, na dobrobit vlasti, nasuprot interesima potrošača. Dalmatinci imaju uzrečicu: «jedni u kupe, drugi u špade». Naime, na području Hrvatske djeluje više od dvadeset udruga koje su organizirane u dva suprotstavljena saveza i nekoliko udruga koje nisu članice nekih od saveza udruga, koje ne nalaze potrebu suradnje. Dok veći dio udruga svakodnevno pružaju pomoć potrošačima, na granici financijske izdržljivosti, neke i bez ikakvih sredstava, udruge koje organiziraju savjetovališta za zaštitu potrošača, uz financijsku potporu Ministarstva gospodarstva, postali su financijski ovisne od vlasti, a nositelji poslova postali plaćene osobe od vlasti. Pojedini nositelji poslova u udrugama, uz potporu politike, nalaze dodatne izvore financiranja, pa je osiguranja naknada (HTV, HAT……)postao cilj postojanja, umjesto zaštita interesa potrošača. Time se dovodi u pitanje vjerodostojnost udruga kao nevladine, nepolitičke i neprofitne organizacije civilnog društva.
3. Nositeljima vlasti (od državnog nivoa do općine) ne odgovara da im potrošači traže da se odluke donose na objektivan način i u skladu sa zakonom, jer da nije tako, Vlada RH ne bi omogućila povećanje cijene struje, bez objektivnih razloga, pa i na diskriminirajući način, ili odluke o povećanju cijena komunalnih usluga kako to odgovara lokalnim monopolistima i općinskoj/gradskoj vlasti.
Više iz elaborata: «Potrošač u tržišnoj reprodukciji» na http://www.potrosac-split.org
Post je objavljen 11.03.2009. u 14:33 sati.