Nikako ne mogu a da ne primjetim u zadnje vrijeme sve veći broj sadržaja na internetu koji imaju namjeru da blate nekoga, raspiruju mržnju ili čak pozivaju na linč. Sizifovski pokušavam da popravim stanje ostavljajući komentare na različitim grupama Facebooka i Youtubea, ponekad možda i sam iziritiran pretjeram pa možda koji put upadnem i u zamku otvorenog sukoba te prepucavanja sa debilima za koje se na kraju uspostavi da su djeca i pubertetlije, čisto nastanjeni u inozemstvu i da o ratu i bosanskom čemeru nisu vidjeli više nego što se može izvući putem interneta.
Pokušaj ograničavanja ili nekog cenzurisanja sadržaja na internetu putem policije ili slično svakako nije riješenje. Kod interneta to drugačije funkcioniše. Prvo moguće je na zahtjev drugih korisnika ocijeniti sadržaj kao neprimjeren i ukloniti ga, a drugo riješenje je kažnjavanje i krivično gonjenje korisnika koji su neupitno plasirali sadržaje koji otvoreno pozivaju na mržnju.
Nastranu polemika o mogućim riješenjima. Danima se pitam kako je moguće (a to je najočitije na YouTubeu) da postoji toliko sadržaja, korisnika i onih koji odboravaju putem komentara ovakve sadržaje. Na YouTubeu se doslovno vode ratovi između bilo kojih suprostavljenih skupina koje postoje u realnom društvu. Tako na primjer postoji niz srpskih sadržaja na temu: Nož- žica-srebrenica, selite se balije, otjerat ćemo turke, zatim hrvatskih usmjerenih protiv Srba ili Bošnjaka, ili varijacije Hrvati i Srbi protiv Bošnjaka, ili udruženi pomenuti protiv Srba. Kao pripadnik bošnjačkog naroda posebno sam se iznenadio klipom protiv Srba gdje se spominje Kravica i bošnjački napad na Srbe za Božić. Čovjek bi lako rekao pa nek je neko na svu četničku ili drugu mržnju uzvratio pravom mjerom ali nijedan od pomenutih klipova, (ako čovjek razmisli hladne glave) dostojan čovjeka i služi samo na sramotu njegovih kreatora i pripadnika naroda koje oni navodno zastupaju.
Lako je pomisliti da živimo u bolesnom svijetu i ne treba mnogo da nas ponese ista mržnja i bijes. Zašto je toliki broj korisnika koji odobravaju ovakve sadržaje. Prvo bi čovjek pomislio ono što se obično i pomisli kada se bijes projecira na nekoga a to je ono: Pa to su četnici, ustaše, balije, cionisti, talibani ili drugi. Upravo na tu kartu je Adolf igrao kada je frustriranoj i osiromašenoj njemačkoj naciji rekao da riješenje njihovog problema leži u Židovima. Teško je danas zamisliti bijes prema mršavim židovskim logorašima, ali u to vrijeme oni su činili establishment i bili simbol onoga što bi i danas mnogi rado pregazili: bankare, tajkune, političare, kamatare i druge koji nas naročito iritiraju u vrijeme kad je kriza i besperspektivnost. Tako je danas valjda i u Bosni, frustraciju i bijes zbog sveopšte nezaposlenosti usmjeriti na NJIH, pripadnike druge skupine, koji opet istu muku muče.
Nauka bi bolje znala objasniti da je Mržnja vjerovatno obrnuto recipročan osjećaj Ljubavi. Oba osjećaja prati jednak intenzitet zaluđenosti, opijenosti ili frustracije. Mržnja je jednako varljiva i zavodljiva poput ljubavi. Jednostavan osjećaj kojem se najlakše podliježe. Kontrolisati mržnju je jednako teško kao i odoliti osjećaju zaljubljenosti koji nas neminovno vodi stanju mahnitosti. Čovjek bi rekao jedan iskonski, pa eto refleksni osjećaj kojem se podliježe instinktivno i životinjski.
Od mržnje se vjerovatno ne može pobjeći. Treba biti pametan i znati da nas sasvim sigurno vodi nepromišljenoj mahnitosti zavodljivo poput najljepše osobe. Mržnju treba kontrolisati i kanalisati je u društveno prihvatljive okvire. Dakle prihvatljivo je mrziti televizijski program, mrziti glupe društvene pojave, mrziti loše političke odluke, ili.. jednostavno mrziti one koji šire bilo koji oblik govora mržnje.
Post je objavljen 11.03.2009. u 00:44 sati.