točno tako.....
Katy me je odvela pretprošlo ljeto u Dubrovniku, u jedan mali birc na zidinama..... još se sjećam puta .... preko placa pa po štengama, pokraj gimnazije pa kraj zidina, kroz zidine na vanjsku stranu i tu smo....
nekoliko terasica jedna ispod druge, na svakoj svega par stolova, na svakom po jedna svijeća u čaši gori..... i sjela sam za stol, okrenuta prema moru... niti ogradu nisam više vidjela, niti stol, niti ljude oko mene..... samo taj ogromni mjesec kako se smije i valove kako se razbijaju o stijene negdje ispod mene..... i htjela sam samo skočiti i utopiti se u toj ljepoti..... proždrijeti taj zen trenutak apsolutne ljepote..... ogromno ogromno nebo koje te okružuje.... ogromno ogromno more..... teško je bilo naći im granicu..... a ja sam samo htjela sve upiti u sebe ....... suze su mi klizile niz obraze jer nisam drugačije mogla pojmiti tu ljepotu.......
večeras kad sam se sjetila te scene... zaboljelo me srce.... jako....
Post je objavljen 10.03.2009. u 00:51 sati.