Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/inobscuro

Marketing

18. The sun will set for you

Image Hosting by Picoodle.com

- Šališ se? - čula sam mu glas.
- Ne - odvratila sam zatvorivši oči.

Bojala sam se. Ne toliko za sebe, koliko za nju. Zar se ona doista morala roditi na ovakvom mjestu? Tu? Na mjestu za koje ne bih nikad, nikad željela da bude?

Osjetila sam Alijevu toplu ruku na dnu leđa. Suze su mi kliznule niz lice.

- Nije se trebalo ovako dogoditi - rekla sam.
- Ništa se nije trebalo ovako dogoditi - odvratio je.
- Kako to misliš?
- Ja sam idiot, Sophie.
- Nikad nemoj ni pomisliti takvo što.
- Pogledaj u što sam vas uvalio! - pokazao je rukom našu "tamnicu". - Pogledaj gdje smo! A ja nemam pojma kako ću nas izvući!

Uhvatila sam ga za ruku. Čvrsto sam stisnula zube. Bol je bila kratkotrajna, ali oštra.

- Trud? - pitao je. Kimnula sam.
- Pjevaj mi nešto - rekla sam mu.
- Šališ se?
- Ni najmanje.
- Što da pjevam?
- Bilo što.

Zatvorila sam oči. Čvrsto sam ih stisnula, utapajući se u mraku. Nisam željela vidjeti gdje sam, razmišljati o mjestu na kojem smo se nalazile. Bol je bila nepodnošljiva. Željela sam vrištati, urlati, plakati. Nisam smjela. Ako se već morala ovdje roditi, morala sam ju sakriti. Prikriti makar na nekoliko trenutaka, ne obraćati pažnju na sebe, na nju.

I close both locks below the window
I close both blinds and turn away


Njegov prekrasan glas držao me na površini, između sna i jave. Dovoljno blizu da osjećam, dovoljno daleko od vrištanja.

Sometimes solutions aren't so simple
Sometimes goodbye's the only way


Osjećala sam svoju djevojčicu. Rasla je u meni, u mom srcu. Kao plamičak svijeće. Svijeće koja je srušena i sada se plamen širi. Po sobi, po kući, po gradu. Bila je tako topla, moja djevojčica, a sada će uskoro postati i opipljiva, dobiti će svoj miris i ugledat ću ju na trenutak.

And the sun will set for you
The sun will set for you

And the shadow of the day
Will embrace the world in grey

And the sun will set for you


Ali kako da ju zaštitim od njih? Od tih lešinara što vrebaju vani samo čekajući priliku da mi naude, tražeći i najmanju rupicu kroz koju će se provući i uništiti mene, nju, nas. Kako da ju sakrijem? I gdje?

In cards and flowers on your window
Your friends all plead for you to stay


Željela sam joj pomoći i toliko je boljelo što nisam znala kako. Mrzila sam samu sebe u tom trenutku. Nisam ni počela, a već sam bila loša majka. Nisam osigurala svojoj djevojčici sigurno mjesto na kojem će se roditi, a sada kada dolazi na svijet, ne znam ni kamo da ju sakrijem kako bi bila na sigurnom.

Sometimes beginnings aren't so simple
Sometimes goodbye's the only way


Što da radim? Što da radim?! ŠTO DA RADIM?!

And the sun will set for you
The sun will set for you

And the shadow of the day
Will embrace the world in grey

And the sun will set for you


- Nekako se sve događa nama? - Alijev glas vratio me u stvarnost.
- Znam - progutala sam knedlu.
- Usput, žao mi je zbog haljine.
- Što s njom?

Rukama mi je razderao donji dio vjenčanice na dugačak komad. Potom me poljubio u čelo.

- Ti si najhrabrija osoba koju poznajem - rekao je. - Znam da možeš ovo.

Kimnula sam i pripremila se. Ionako nisam mogla ništa drugo.

(...)

Naslonila sam se na hladan zid teško dišući. Bila sam toliko umorna da sam mislila da ću zaspati iste sekunde. Alistair se smiješio od uha do uha i sjeo kraj mene. U ruke mi je stavio djevojčicu umotanu u bijelu svilu. Moju djevojčicu. Stavila sam joj prst u majušnu šačicu. Stisnula ga je. Znala sam da je to učinila refleksno, ali ipak je bilo nešto prekrasno.

- I dalje sam protiv Morden - rekao je Alistair. - Ionako je pun mjesec.
- A tvoj prijedlog je...?
- Luna.
- Pythia Luna Dark?
- Što fali?

Nasmijala sam se.

- Ništa, zapravo - rekla sam.

Poljubio me. Oboje smo se smiješili.

Pythia Luna Dark. Odgovaralo je. Nekako se poklopilo, sve u svemu. Sviđalo mi se.

Ali onaj mali glasić sada se vratio.

Ona nije na sigurnom, rekao je glasić. A i ovo mjesto... postaje sumnjivo...

Da, doista. Zašto nas nitko ne provjerava?

Vrata su se otvorila uz škripu. Zaškiljila sam prema iznenadnom izvoru svjetlosti.

- Sophie - rekao je dubok glas - Gospodar Tame želi govoriti s tobom.

P.S. Kratko je. Sve moje ličnosti su toga svijesne, ali dulje ne može. Prvo jer ne stignem, a drugo jer ne bi imalo smisla. Ne znam da li to i sami naslućujete, ali priča je pri kraju. Ostalo je još nekoliko postova do kraja + zahvale.
Ne samo da je kratko, nego su postovi sve rjeđi i rjeđi. Žao mi je zbog toga. Trudim se koliko mogu. Upisala sam tešku gimnaziju i nosim se s tim, sa selekcijom, sa time da najžilaviji opstaju i da se moram držati za rub noktima i zubima. Bit će lakše iduće godine. Nešto su profesori u zadnje vrijeme stisnuli s testovima, a ja sam par dana bila bolesna prošli tjedan i propustila sam ih nekoliko. Učenje je mučenje i nitko nije pošteđen :D
I još nešto. Znam da sve ovo zvuči kao izmotavanje i glupo opravdavanje, ali eto. Što je, tu je.
× ljubim ×


Post je objavljen 12.03.2009. u 22:25 sati.