Na dalekom zapadnom djelu neba još su bili vidljivi zadnji tragovi sutona. Tko bi rekao da cu gledati sunce kako zalazi za Medvednicu, s mjesta sa savršenim pogledom. Kakva većer. Savršena za šetnju, savršena za lutanje, za samoću. Samoća u gradu mi nimalo ne smeta.
Dok je na nekim drugim mjestima sasvim drugacije. Dogodilo mi se nešto što ... pa, ne ide mi baš na ruku. Možda sam od onih ljudi koji vole rutinu i koji bi da nema životnih okolnosti da ih šutaju s jedne strane na drugu cijeli život proveli radeći jednato iste stvari. A možda i nisam.
Ali znam da su stjecajem okolnosti svi oni " prijatelji" u koje sam uspjela steći povjerenje u zadnja četri mjeseca otišli, barem s tog mjesta koje je najstrašnije.
U velikoj večini slučajeva mi ljudi s kojima sam u nekoj "grupi" idu na živce. Vjerojatno sam ja kriva, jer mislim da je sve to časkanje gubljenje vremena. (A i onako se svi samo očajnički grebu za bilo čime što će im skratiti vrijeme- barem dok se ono ne približi kraju, izgleda). A možda se ljutim na njih jer mi nepridaju pažnje koliko bi moj ego volio. Teško je znati. A opet, u kakvoj god da si grupi, u grupi si. Pozvan si. S nekime si. Kad sam sama, osjećam se kao da sam nezvana upala nekome u kuću. Nemam pojma kog vraga radim tamo. I slične stvari. Obuzimaju me tjeskobe povezane s masama ljudi koje jure na sve strane.
I kao što sam već prije rekla, u redu je tako. Samo se pitam, znači li to išta. Bih li trebala nešto naučiti?
Lekcije koje propuštamo uhvatiti se ponavljaju, zar ne?
Post je objavljen 09.03.2009. u 20:16 sati.