Poljubila me tvoja samoća
i pronašla moju
rastopila je na mom licu
da taj osjećaj praznine,
više ne bude neprepoznatljiva nakaza,
već mala ljudska potreba za nježnošću,
da je priznam i ne poričem
ne promatram razrogačenih očiju
da joj mogu dati ime u dugim besanim noćima
primiti među dlanove kao glavu malog djeteta,
a ne izbezumljeno tražiti podatke
o toj nepoznatoj bolesti..
trnci po ustima, leđima,
svugdje gdje me je ljubio..
Bio si kao topla kiša, plava večer, srebrno nebo,
miris zemlje u proljeće
tihi blagoslov ptica
sigurno si mi i poželio nešto tiho,
nešto lijepo za budućnost
i to je tako dovoljno
da me svaki put zagrije.....
Post je objavljen 09.03.2009. u 19:51 sati.