U posljednje vrijeme nekako me okupirale mračnije teme. Zaredalo se. Nekako slučajno. Ili? No, danas si mislim kako bi bilo dobro odagnati te tmaste oblake koji su se malo nadvili iznad mog bloga ... I zato, evo, jedna, divna priča koja će nam donijeti malo više sunca i dašak pozitive u ovaj kišni i vjetroviti dan. Mislim da nam to svima treba. Uvijek. A u ova bremenita vremena možda više no ikada.
Tri muškarca nosili su svaki po dvije vreće. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Unatoč tome, teret nisu osjećali jednako.
Kad su prvog čovjeka upitali što ima u vrećama, odgovorio je: "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti stavio sam u stražnju vreću. Tako skriveni od pogleda mi ne smetaju mi mnogo. U prednjoj vreći imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Dok hodam, često zastajem, vadim ih, promatram, proučavam... Stalno sam s njima, i s mislima i osjećajima. Stalno radim na njima." Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao vrlo sporo.
I drugog su čovjeka pitali isto. Rekao je: "U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem. Usporavaju me, ponekad su veoma teške, ali one su moje pa ih se ne mogu tek tako riješiti. "
Treći je čovjek odgovorio: "Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara mi pomaže u kretanju naprijed. U vreći na leđima piše loša sjećanja i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim pa ih onda bacim u tu vreću. Ispadnu kroz rupu i zauvijek nestanu. Zbog toga osjećam da sam slobodan i da nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.
Ovaj čovjek govori o trima jedrima pozitivnog mišljenja: pozitivno misli o sebi, pozitivno misli o drugima, pozitivno misli o situaciji.
E, sad ako možemo birati misli, zašto onda ne izaberemo jedra s kojima se najdalje stiže? Zašto nam je to toliko teško? Jesmo li se navikli misliti određenu vrstu misli? Vjerujete li da te naučene obrasce možemo mijenjati? Što mislite, utječu li, i do koje mjere, okolnosti na naše misli? Ili je obratno, ili su naše misli te koje utječu na sve što nam se u životu događa?
Post je objavljen 09.03.2009. u 18:28 sati.